:: Održavanje grobova ... - nedostatku poptunijeg ::

Začeci i razvoj modernog kremiranja
Groblja su najdostojanstveniji tragovi živih i mrtvih. Zagreb se tako i odnosio prema svojim grobljima, a veličanstvena slučajnost idealne konfiguracije na kojoj je zasjeo i povijest prisojnih visova Mirogoja obasjava taj odnos neponovljivom svjetlosnom gamom; zemljište za najveće i najljepše zagrebačko groblje Mirogoj kupilo je gradsko poglavarstvo na dražbi nakon smrti Ljudevita Gaja, prvog lidera hrvatskog narodnog preporoda.
uređivanje groba
uređivanje grobova
U Rimu se način spaljivanja o državnom trošku provodio prema klasnoj pripadnosti. Potpuno spaljivanje predstavljalo je veću čast jer je bilo potrebno potrošiti veću količinu goriva, pa je taj obred bio rezerviran za privilegirane slojeve društva, dok su pripadnici puka bili poluspaljivani, odnosno karbonizirani na posebnim garištima. Sramno su karbonizirana i tijela svrgnutih careva Nerona, Kaligule i Tiberija.
Prostorija velike ceremonijalne dvorane zastakljena je prema atriju oproštaja i prema potrebi čitav se taj stakleni polukružni zid vertikalno diže i može se koristiti kao jedinstven prostor. Staklena pregrada Male dvorane je nad samom dolinom sa gajevima za urne pa iz toga ugla impresionira; u istoj maniri izvedeni su piramidasti tornjevi (jedan veliki i šest manjih) na krovu krematorija i dvorišni toranj zvonika, u kojem se mogu čak pročitati riječi darovaoca, i zvonotvorca, Zagrepčanina Viktora šikića.
održavanje grobnih mjesta
Mogućnost
Pod utjecajem Keltske kulture uobičajilo se spaljivanje mrtvih, tako da je do razdoblja dolaska Rimljana na ove prostore, moguće pronaći grobišta s gotovo samim paljevinama. Rimska prevlast nad ovim područjem (9. g. pr. n. e.) nije donijela većih promjena. Naime, i Rimljani primjenjuju oba načina sahrane mrtvih.
Sahrana pepela nije više uvjetovana nikakvim sanitarno-higijenskim potrebama, tako da se pepeo zapravo stavlja u urnu iz poštovanja prema pokojniku. Urnu s pepelom moguće je ukopati u zemlju ili ugraditi u za to predviđene pregrade, pri čemu je omogućeno održavanje grobnog kulta. S obzirom da sahrana pepela zapravo nije nužna, obred je ostao samo radi održavanja grobnog kulta, kako se to činilo stoljećima pri klasičnim ukopima.
U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.
Spaljivanje je, kako je to već navedeno, bio skupi obred i redovito rezerviran za imućnije građane. Siromašni Rimljani bili su spaljivani zajednički na velikim lomačama ili bi ih pokapali u skupnim dubokim jamama izvan grada. Uspon rimske imperijalne moći prati usporedni razvoj kršćanstva. Kako su svakodnevno nastajale sve dublje razlike između klasa u Rimu, tako je posve logično da su osiromašeni, obespravljeni i potlačeni svoju ideologiju nade i spasa iz beznadnosti pronašli upravo u kršćanstvu i postali sljedbenici prvih kršćanskih zajednica.
Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu.
U drugoj polovici XIX. stoljeća zalaganjem njemačkih znanstvenika i liječnika na modernim i liberalnim osnovama niknuo je pokret kremacije. Tako je 1869. godine na svjetskom kongresu liječnika u Firenzi prihvaćena rezolucija o spaljivanju mrtvih "u ime općeg zdravlja i civilizacije".
sadnja cvijeća
ukrašavanje grobova
Ovakva tradicija i prenapučenost zagrebačkih groblja nalagala je i primjereno rješenje: sva domaća i inozemna iskustva upućivala su na tehnologiju kremiranja, a budući kompleks krematorija trebalo je što diskretnije spustiti na najpovoljniju izabranu lokaciju, u črleni jarek, također na Mirogoju. Natječajem dobivena autorska ideja zagrebačkih arhitekata (Hržića, Krznarića i Mancea), kad je krematorij napokon sagrađen, pokazala je harmoničnu slojevitost modernog arhitektonskog izraza i tradicionalnog nadahnuća.
Zapadna kultura je pod utjecajem kršćanstva zadržala, uz rijetke izuzetke, takav stav, premda crkveni učenjaci nikada nisu izrijekom zabranjivali spaljivanje mrtvih. Za jačanje takvog stava zaslužan je i Karlo Veliki koji je potaknut od katoličke crkve 785. godine donio odredbu Capitulare Paderbornense kojom se izričito zabranjuje spaljivanje mrtvih u korist njihova zakapanja na crkvenim grobljima.
Do potpunog prekida spaljivanja mrtvih u Europi prošlo je još cca. 500 godina. Naime, pod utjecajem jednog carskog dekreta i kršćanskih shvaćanja o Uskrsnuću tijela u daljnjem vremenskom tijeku potpuno je isključena mogućnost spaljivanja mrtvih.
svijeće
Incineracija, odnosno spaljivanje mrtvih, jednako je star način uklanjanja mrtvih iz žive sredine, kao i inhumacija, odnosno sahrana mrtvog tijela u zemlju ili grobnicu. Spaljivanje mrtvih bilo je u primjeni u starih Grka Homerova doba, kod Etruščana, Rimljana, Kelta, Germana i Slavena. U Indiji se prema vjerskim propisima mrtvi i danas spaljuju na lomačama, a u Japanu u tzv. plamenim rakama.
Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni.
čak niti slobodoumlje koje je zavladalo nakon francuske revolucije kada su ostvareni doista povoljni politički i psihološki uvjeti za ponovno uvođenje incineracije ideja o kremiranju nije još zaživjela. Godine 1800.
Na našim se prostorima sve do provale Kelta (335. godine pr. n. e.) spaljivanje mrtvih rjeđe primjenjuje, ali usprkos toj činjenici pronađene su žare u nizu ilirskih nekropola - Glasinačke gromače, stari dio Vukovara, Kaštel kod Buja u Istri. Svi su nalazi od oko 500. g. pr. n. e.
Do srednjeg vijeka je spaljivanje mrtvih i sahrana pepela predstavljalo posebni privilegij i počast, pa su svi istaknuti ljudi spaljivani o državnom trošku. Uskraćivanje ovakvog obreda predstavljalo je veliku sramotu.
U svom siromaštvu prihvaćaju klasičan pokop (inhumaciju) kao način sahrane. Ujedno, prema njihovoj vjeri u uskrsnuće tijela (što je pogrešno, jer je tijelo samo jedno od stanja duha) nije prihvatljivo uništenje tijela spaljivanjem.
Dok pokapanje mrtvog tijela zahtijeva, u najpovoljnijem slučaju, razdoblje od 8 do 15 godina za provođenje razgradnje tijela kako bi prestalo biti izvor neugodnosti za živu okolinu, spaljivanjem je taj postupak završen za 1 do 2 sata. Postupak upepeljavanja mrtvog tijela u incineratoru modernog krematorija ne izaziva nikakve vidljive niti čujne senzacije niti smetnje za okolinu, pa se može zaključiti da je ono čisto i estetsko.
polaganje cvijeća
Kratkim pregledom podataka moguće je ustanoviti da je spaljivanje mrtvih brže i snažnije prihvaćeno u protestantskim zemljama gdje je svećenstvo vrlo rano pokazalo tolerantnost prema načinu sahrane, za razliku od katoličkih i pravoslavnih zemalja koje pokazuju snažan otpor prema tom obredu, što prvenstveno valja pripisati stavu svećenstva.
sprovod

Rezultat potrage - nedostatku poptunijeg

Povijesna je dijagnoza Augustea Comtea prema kojoj se društvo kroz povijest, tradiciju i sjećanje sastoji od većeg broja mrtvih nego živih.
Grob je putovnica koja legitimira život sahranjenoga (Morin). Smrt je nedvojbeno ekumenska (u značenju: sveopća). Većina ljudi odavala je "čast i veliko poštovanje preminulim ocima, koji

počivahu do ognjišta, ili drugdje, ne daleko od kućnog praga" (Nodilo).

Jer - što je civilizacija arhaičnija, što će reći - "što je životni prostor živih uži", to se mrtvi nalaze u većoj blizini živima.

Edgar Morin upućuje na pomirenje proturječnih želja živih: s jedne strane, živi nastoje pokojnika zadržati kraj sebe "zato da se ne bi ljutio i da bi ih štitio", a, s

druge strane, nastoje izbjeći njegovu nazočnost. Obje proturječne želje živih javile su se već u prapovijesno doba, "što potvrđuju grobovi pronađeni ispod pećinskih obitavališta, s jedne, i nekropole, s druge strane".

Najstariji grobovi u našim krajevima potječu iz mlađega kamenoga doba, a pripadaju starčevačkoj i impressokeramičkoj kulturi. Riječ je o pojedinačnim kosturnim ukopima u sklopu naselja, što se održalo i tijekom bakrenoga doba, ali se kao novost uvodi i obred spaljivanja i organizacija groblja izvan naselja. Zanimljivo je da usporedno s obredom spaljivanja nastaje i transgresija nekropola od naselja živih.

U ranoneolitičkim naseljima starčevačke kulture (južnopanonski prostori) pokojnici su pokapani unutar naselja u jamama i zemunicama, a u kulturama od kasnoga neolitika u izdvojenim nekropolama izvan naseljenoga mjesta živih. Zemljoradničke (ratarske) zajednice ranoga neolitika posebno su štovale Zemlju kao (Pra)roditeljicu, a smrt su smatrale nastavkom života kojim se pokojnik vraća Majci Zemlji, položen na bok u skvrčenom položaju spavača , ili možda i kao fetus u ginekomorfnoj simbolici Majke Zemlje , upisujući se u embrionalnu regresiju do stanja prije rođenja.
(izvod iz knjige Narodna umjetnost, 2000, S. Marjanić, Vatra kao domovina smrti u Nodilovoj...)

Svejednako, običaj ukrašavanja i održavanja mjesta počivanja održava se već tisućljećima, tek u moderna vremena ponekad zahtjevi suvremenog života ne ostavljaju prostora svima da bi adekvatno učinili sve što žele za one koji više nisu ovdje. Tu se pojavljuje nužda za ovakvim oblikom pomoći, kakav mi možemo pružiti. Uvažavajući želje potrebitih obavljamo sve radnje kako bi učinili sjećanje dostojanstvenim.

Kao prvi slavenski grobovi u "drugoj polovini I milenijuma" pojavljuju se mogile sa spaljenim pokojnicima (pepeo), "bilo na gomilicu bez posude ili u maloj posudi" . Nodilo vjeruje kako su i Srbi i Hrvati prihvatili zakapanje mrtvoga tijela tek nakon selidbe iz prapostojbine, i pokrstivši se prvi od Slavena "bar po imenu" na rimskoj zemlji prihvatili sahranjivanje u zemlju. Poput Nodila Niederle smatra da su zakapanje Slaveni primili tek nakon pokrštavanja; a kako nije odmah provedeno, nastalo je biritualno arheološko doba; ali, također, vjeruje da je inhumacija u Slavena postojala i prije kristijanizacije (primjerice, na Dnjepru, u Podunavlju i na Baltiku), i to pod rimskim i avarskim, bizantskim i franačkim utjecajem - najviše pod utjecajem zabrana u kapitularu Karla Velikoga iz 785. godine , ali je konačna i stvarna pobjeda kulta Zemlje (grob: utroba Majke Zemlje) ostvarena kristijanizacijom.

Pobornici spaljivanja prihvaćaju vjerovanje o neprekidnom seljenju duše, a pobornici sahranjivanja razvijaju ideju o uskrsnuću sahranjenih tijela . "Lomača bijaše kano jamstvo uskrsnuća". A za glagol krsnuti, uskrsnuti navodi se njegovo prvotno značenje "zasijati se, pokazati se u plamenu" . U usporedbi sa (staro)slavenskim vjerovanjem prema kojemu "što se brže raščinjalo tijelo, to se prije na drugi svijet prestavljala duša", kršćanski je nauk odabrao "neraspadnuto" tijelo kao znak relikvijske svetosti i očekivanja uskrsnuća (naravno, raspadnuto-obnovljenoga u epiuranijskoj duši) pročišćenoga tijela . Kao zajedničko izvorište u običajima brige oko leša u Srba i Hrvata u Nodilovu sustavu religije groba pojavljuje se arijska (indoeuropska) incineracija, i pritom se, naravno, naročito ističe indijsko spaljivanje .

Načini sahranjivanja kao i izgled nadgrobnog obilježja ili spomenika određeni su sepulkarnim (od lat. sepulcrum, grob) zakonitostima zajednice ljudi i predstavljaju najintimniju karateristiku jedne kulture. Uglavnom su zasnovani na religijskim shvaćanjima i poimanju samog čina smrti i zagrobnog života. Ostali faktori koji ga određuju su mjesto na kome se živi, zemljopisni i klimatski uslovi, a također su važne i ekonomske prilike i položaj u društvu.

Durkheim je zastupao stanovište da je teško prebrodivu misao o nestanku potiskivala ideja o životu poslije smrti, pa je pojam besmrtne duše nastao kao posljedica shvaćanja da je moguća individualizacija tvari koja se poslije smrti prenosi u novorođeno tijelo. Drevni ljudi nisu imali ideju o bogu, pa je verovanje u besmrtnost bilo objašnjenje duhovnog kontinuiteta.

Sjećanje

Grobovi su mjesta koja omogućavaju sjećanje na one koji više nisu sa nama. Posjet groblju, i sjećanje na naše pretke dio je svih tradicija svijeta. Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu. U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi

htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.

Mogućnost

Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom. Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni. Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno

ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.

CVIJEćE - SVIJEćE - POSLJEDNJE POčIVALIšTE - GROB - GROBNICA - ODRžAVANJE - SPROVOD - ORGANIZACIJA SPROVODA - POGREB - UREđIVANJE GROBOVA

Rezultat potrage - nedostatku poptunijeg

Linkovi

CVIJEćE - SVIJEćE - POSLJEDNJE POčIVALIšTE - GROB - GROBNICA - ODRžAVANJE - SPROVOD - ORGANIZACIJA SPROVODA - POGREB - UREđIVANJE GROBOVA

Rezultat potrage - nedostatku poptunijeg

Login

Potraga

Slike

Linkovi