Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu.
polaganje cvijeća
Zagreb je još 1928. godine osigurao odobrenje za izgradnju krematorija no do realizacije ne dolazi zbog pomanjkanja sredstava. Na prostorima bivše države u Beogradu je sagrađen prvi krematorij i to 1963. godine.
Pod utjecajem Keltske kulture uobičajilo se spaljivanje mrtvih, tako da je do razdoblja dolaska Rimljana na ove prostore, moguće pronaći grobišta s gotovo samim paljevinama. Rimska prevlast nad ovim područjem (9. g. pr. n. e.) nije donijela većih promjena. Naime, i Rimljani primjenjuju oba načina sahrane mrtvih.
održavanje grobnih mjesta
Zapadna kultura je pod utjecajem kršćanstva zadržala, uz rijetke izuzetke, takav stav, premda crkveni učenjaci nikada nisu izrijekom zabranjivali spaljivanje mrtvih. Za jačanje takvog stava zaslužan je i Karlo Veliki koji je potaknut od katoličke crkve 785. godine donio odredbu Capitulare Paderbornense kojom se izričito zabranjuje spaljivanje mrtvih u korist njihova zakapanja na crkvenim grobljima.
ukrašavanje groba
organizacija sprovoda
Kratkim pregledom
podataka moguće je ustanoviti da je spaljivanje mrtvih brže i snažnije prihvaćeno u protestantskim zemljama gdje je svećenstvo vrlo rano pokazalo tolerantnost prema načinu sahrane, za razliku od katoličkih i pravoslavnih zemalja koje pokazuju snažan otpor prema tom obredu, što prvenstveno valja pripisati stavu svećenstva.
Na našim se prostorima sve do provale Kelta (335. godine pr. n. e.) spaljivanje mrtvih rjeđe primjenjuje, ali usprkos toj činjenici pronađene su žare u nizu ilirskih nekropola - Glasinačke gromače, stari dio Vukovara, Kaštel kod Buja u Istri. Svi su nalazi od oko 500. g. pr. n. e.
Groblja su
najdostojanstveniji tragovi živih i mrtvih. Zagreb se tako i odnosio prema svojim grobljima, a veličanstvena slučajnost idealne konfiguracije na kojoj je zasjeo i povijest prisojnih visova Mirogoja obasjava taj odnos neponovljivom svjetlosnom gamom; zemljište za najveće i najljepše zagrebačko groblje Mirogoj kupilo je gradsko poglavarstvo na dražbi nakon smrti Ljudevita Gaja, prvog lidera hrvatskog narodnog preporoda.
Do srednjeg vijeka je spaljivanje mrtvih i sahrana pepela predstavljalo posebni privilegij i počast, pa su svi istaknuti ljudi spaljivani o državnom trošku. Uskraćivanje ovakvog obreda predstavljalo je veliku sramotu.
Sahrana pepela nije više uvjetovana nikakvim sanitarno-higijenskim potrebama, tako da se pepeo zapravo stavlja u urnu iz poštovanja prema pokojniku. Urnu s pepelom moguće je ukopati u zemlju ili ugraditi u za to predviđene pregrade, pri čemu je omogućeno održavanje grobnog kulta. S obzirom da sahrana pepela zapravo nije nužna, obred je ostao samo radi održavanja grobnog kulta, kako se to činilo stoljećima pri klasičnim ukopima.
Začeci i razvoj modernog kremiranja
U današnje doba se javljaju nove ideje o, uvjetno rečeno, sahrani pepela i to disperzijom pepela. To je moguće učiniti prosipanjem pepela po površini zemljišta ili potapanjem u vodi.
Bilo je mnogo ideja i prijedloga konstrukcija i postupaka za spaljivanje. Među ostalim svoje su prijedloge dali i dr. Brunetti iz Rovinja te prof. Richter iz Dresdena. Njihovi prijedlozi, međutim, nisu mogli zadovoljiti opće prihvaćene uvjete koje je definirao dr. Kchenmeister iz Dresdena, a vrijede i danas. Prema njegovoj definiciji tehnika izgaranja treba:
- brzo i potpuno sagorjeti i upepeliti mrtvo tijelo,
- udovoljiti etičkim i tehničkim momentima,
- u potpunosti isključiti sve za okolinu neugodne posljedice produkata izgaranja i
- omogućiti potpuno sabiranje preostalog bijelog praha.
Spaljivanje je, kako je to već navedeno, bio skupi obred i redovito rezerviran za imućnije građane. Siromašni Rimljani bili su spaljivani zajednički na velikim lomačama ili bi ih pokapali u skupnim dubokim jamama izvan grada. Uspon rimske imperijalne moći prati usporedni razvoj kršćanstva. Kako su svakodnevno nastajale sve dublje razlike između klasa u Rimu, tako je posve logično da su osiromašeni, obespravljeni i potlačeni svoju ideologiju nade i spasa iz beznadnosti pronašli upravo u kršćanstvu i postali sljedbenici prvih kršćanskih zajednica.
Incineracija, odnosno spaljivanje mrtvih, jednako je star način uklanjanja mrtvih iz žive sredine, kao i inhumacija, odnosno sahrana mrtvog tijela u zemlju ili grobnicu. Spaljivanje mrtvih bilo je u primjeni u starih Grka Homerova doba, kod Etruščana, Rimljana, Kelta, Germana i Slavena. U Indiji se prema vjerskim propisima mrtvi i danas spaljuju na lomačama, a u Japanu u tzv. plamenim rakama.
ukrašavanje grobova
pogreb
Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom.
Povijest obreda spaljivanja mrtvih i sahrane pepela
svijeće
Postoje zapravo oprečni stavovi o rasprostranjenosti spaljivanja mrtvih u južnih Slavena. Dok neki izvori tvrde da taj običaj nije bio uobičajen, iz jednog bizantskog opisa opsade Carigrada 626. god. saznaje se da su Avari svoje pale borce sahranjivali, a Slaveni spaljivali.
Gledajući odozgo, s glavne Remetske ceste, krematorij se ne čini velikim i tek sam program ceremonijala i čin kremiranja pokojnika otkriva svaki njegov podjednako važan kutak. Odvijanje svečanosti, ispraćaj u objektu krematorija moguće je u velikoj i maloj ceremonijalnoj dvorani i na vanjskom ceremonijalnom prostoru.
Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.
U svom siromaštvu prihvaćaju klasičan pokop (inhumaciju) kao način sahrane. Ujedno, prema njihovoj vjeri u uskrsnuće tijela (što je pogrešno, jer je tijelo samo jedno od stanja duha) nije prihvatljivo uništenje tijela spaljivanjem.
Povlačenjem usporednica moguće je zaključiti kako smo u zaostatku od najmanje 50 godina. Valjalo bi što prije poraditi na promjeni stavova ljudi prema načinu pokopa i sahranjivanja pepela, što bi zasigurno bilo olakšano uz sniženje pogrebnih troškova ispod onih za klasične ukope.
Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni.
Fasade krematorija su u opekama boje sasušenih zemljanih usjeka koji se naziru iznad zidova krematorija, od istih su opeka i prilazni vanjski hodnici. Vizualni likovni odgovor ovakvim zidovima vraća sama zemlja doline. Iako zatravljena ona ne može sakriti svoju pravu golu put, kao što ni izbor ovakvog fasadnog materijala ne može sakriti namjeru podražavanja iskonske ljudske veze i navike ukapanja pod zemlju, u zemlju, sa zemljom.
Cvijeće
