:: Održavanje grobova ... - paljenje svijeća ::

Bilo je mnogo ideja i prijedloga konstrukcija i postupaka za spaljivanje. Među ostalim svoje su prijedloge dali i dr. Brunetti iz Rovinja te prof. Richter iz Dresdena. Njihovi prijedlozi, međutim, nisu mogli zadovoljiti opće prihvaćene uvjete koje je definirao dr. K�chenmeister iz Dresdena, a vrijede i danas. Prema njegovoj definiciji tehnika izgaranja treba: - brzo i potpuno sagorjeti i upepeliti mrtvo tijelo, - udovoljiti etičkim i tehničkim momentima, - u potpunosti isključiti sve za okolinu neugodne posljedice produkata izgaranja i - omogućiti potpuno sabiranje preostalog bijelog praha.
Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.
U svom siromaštvu prihvaćaju klasičan pokop (inhumaciju) kao način sahrane. Ujedno, prema njihovoj vjeri u uskrsnuće tijela (što je pogrešno, jer je tijelo samo jedno od stanja duha) nije prihvatljivo uništenje tijela spaljivanjem.
Istaknuti znanstvenici i učenjaci došli su, potaknuti prenapučenošću crkvenih groblja usljed zaraznih bolesti i pošasti koje su nerijetko desetkovalo stanovništvo, ponovno na misao o spaljivanju mrtvih. Među prvima se za "obnavljanje" tog obreda drugom polovinom XVII. stoljeća založio Mattia Naldi, liječnik i tajni savjetnik pape Aleksandra VII.
Taj je otpor bitno smanjen nakon rimskog koncila održanog 1964. godine na kojem je katolička crkva izrazila toleranciju prema spaljivanju. Najteži i najveći preostali otpor je ipak tradicionalno shvaćanje sahrane u narodu.
Zapadna kultura je pod utjecajem kršćanstva zadržala, uz rijetke izuzetke, takav stav, premda crkveni učenjaci nikada nisu izrijekom zabranjivali spaljivanje mrtvih. Za jačanje takvog stava zaslužan je i Karlo Veliki koji je potaknut od katoličke crkve 785. godine donio odredbu Capitulare Paderbornense kojom se izričito zabranjuje spaljivanje mrtvih u korist njihova zakapanja na crkvenim grobljima.
čišćenje grobova
Povlačenjem usporednica moguće je zaključiti kako smo u zaostatku od najmanje 50 godina. Valjalo bi što prije poraditi na promjeni stavova ljudi prema načinu pokopa i sahranjivanja pepela, što bi zasigurno bilo olakšano uz sniženje pogrebnih troškova ispod onih za klasične ukope.
Do srednjeg vijeka je spaljivanje mrtvih i sahrana pepela predstavljalo posebni privilegij i počast, pa su svi istaknuti ljudi spaljivani o državnom trošku. Uskraćivanje ovakvog obreda predstavljalo je veliku sramotu.
ukrašavanje groba
Unutrašnjost hodnika obložena je visokovrijednim kamenom i kako silazi prema dubljim centralnim prostorijama prati, kao i vanjski zidovi, ovalne linije doline - svaka geometrijska napetost premošćena je ovalnim polukružnim i kružnim formama između draperije tamnih plišanih zavjesa gube odveć žalobnu dramatičnost, prateći tvrde forme.
sprovod
pogreb
održavanje grobova
Mogućnost
Gledajući odozgo, s glavne Remetske ceste, krematorij se ne čini velikim i tek sam program ceremonijala i čin kremiranja pokojnika otkriva svaki njegov podjednako važan kutak. Odvijanje svečanosti, ispraćaj u objektu krematorija moguće je u velikoj i maloj ceremonijalnoj dvorani i na vanjskom ceremonijalnom prostoru.
Grobovi su mjesta koja omogućavaju sjećanje na one koji više nisu sa nama. Posjet groblju, i sjećanje na naše pretke dio je svih tradicija svijeta.

Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom.
Pod utjecajem Keltske kulture uobičajilo se spaljivanje mrtvih, tako da je do razdoblja dolaska Rimljana na ove prostore, moguće pronaći grobišta s gotovo samim paljevinama. Rimska prevlast nad ovim područjem (9. g. pr. n. e.) nije donijela većih promjena. Naime, i Rimljani primjenjuju oba načina sahrane mrtvih.
Zagreb je još 1928. godine osigurao odobrenje za izgradnju krematorija no do realizacije ne dolazi zbog pomanjkanja sredstava. Na prostorima bivše države u Beogradu je sagrađen prvi krematorij i to 1963. godine.
Zdanje krematorija skoro je neprimjetljivo sa ceste, uklopljeno je u plitke zasjekline brijega, a svoju dostojanstvenu prostornost i dubinu otkriva tek kad zakoračite u zavojite hodnike i spustite se u posljednju "luku" sa dvije ceremonijalne dvorane, lađe, veliku i malu koje gledaju na dolinu oivičenu šumarcima.
čišćenje groba
Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni.
Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu.
Do potpunog prekida spaljivanja mrtvih u Europi prošlo je još cca. 500 godina. Naime, pod utjecajem jednog carskog dekreta i kršćanskih shvaćanja o Uskrsnuću tijela u daljnjem vremenskom tijeku potpuno je isključena mogućnost spaljivanja mrtvih.
paljenje svijeća
Na našim se prostorima sve do provale Kelta (335. godine pr. n. e.) spaljivanje mrtvih rjeđe primjenjuje, ali usprkos toj činjenici pronađene su žare u nizu ilirskih nekropola - Glasinačke gromače, stari dio Vukovara, Kaštel kod Buja u Istri. Svi su nalazi od oko 500. g. pr. n. e.
U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.
polaganje cvijeća
Začeci i razvoj modernog kremiranja

Nema rezultata

Vaša potraga za paljenje svijeća nije polučila rezultat.

Povijesna je dijagnoza Augustea Comtea prema kojoj se društvo kroz povijest, tradiciju i sjećanje sastoji od većeg broja mrtvih nego živih.
Grob je putovnica koja legitimira život sahranjenoga (Morin). Smrt je nedvojbeno ekumenska (u značenju: sveopća). Većina ljudi odavala je "čast i veliko poštovanje preminulim ocima, koji počivahu do ognjišta, ili drugdje, ne daleko od kućnog praga" (Nodilo).

Jer � što je civilizacija arhaičnija, što će reći � "što je životni prostor živih uži", to se mrtvi nalaze u većoj blizini živima.

Edgar Morin upućuje na pomirenje proturječnih želja živih: s jedne strane, živi nastoje pokojnika zadržati kraj sebe "zato da se ne bi ljutio i da bi ih štitio", a, s

druge strane, nastoje izbjeći njegovu nazočnost. Obje proturječne želje živih javile su se već u prapovijesno doba, "što potvrđuju grobovi pronađeni ispod pećinskih obitavališta, s jedne, i nekropole, s druge strane".

Najstariji grobovi u našim krajevima potječu iz mlađega kamenoga doba, a pripadaju starčevačkoj i impressokeramičkoj kulturi. Riječ je o pojedinačnim kosturnim ukopima u sklopu naselja, što se održalo i tijekom bakrenoga doba, ali se kao novost uvodi i obred spaljivanja i organizacija groblja izvan naselja. Zanimljivo je da usporedno s obredom spaljivanja nastaje i transgresija nekropola od naselja živih.

U ranoneolitičkim naseljima starčevačke kulture (južnopanonski prostori) pokojnici su pokapani unutar naselja u jamama i zemunicama, a u kulturama od kasnoga neolitika u izdvojenim nekropolama izvan naseljenoga mjesta živih. Zemljoradničke (ratarske) zajednice ranoga neolitika posebno su štovale Zemlju kao (Pra)roditeljicu, a smrt su smatrale nastavkom života kojim se pokojnik vraća Majci Zemlji, položen na bok u skvrčenom položaju spavača , ili možda i kao fetus u ginekomorfnoj simbolici Majke Zemlje , upisujući se u embrionalnu regresiju do stanja prije rođenja.
(izvod iz knjige Narodna umjetnost, 2000, S. Marjanić, Vatra kao domovina smrti u Nodilovoj...)

Svejednako, običaj ukrašavanja i održavanja mjesta počivanja održava se već tisućljećima, tek u moderna vremena ponekad zahtjevi suvremenog života ne ostavljaju prostora svima da bi adekvatno učinili sve što žele za one koji više nisu ovdje. Tu se pojavljuje nužda za ovakvim oblikom pomoći, kakav mi možemo pružiti. Uvažavajući želje potrebitih obavljamo sve radnje kako bi učinili sjećanje dostojanstvenim.

Kao prvi slavenski grobovi u "drugoj polovini I milenijuma" pojavljuju se mogile sa spaljenim pokojnicima (pepeo), "bilo na gomilicu bez posude ili u maloj posudi" . Nodilo vjeruje kako su i Srbi i Hrvati prihvatili zakapanje mrtvoga tijela tek nakon selidbe iz prapostojbine, i pokrstivši se prvi od Slavena "bar po imenu" na rimskoj zemlji prihvatili sahranjivanje u zemlju. Poput Nodila Niederle smatra da su zakapanje Slaveni primili tek nakon pokrštavanja; a kako nije odmah provedeno, nastalo je biritualno arheološko doba; ali, također, vjeruje da je inhumacija u Slavena postojala i prije kristijanizacije (primjerice, na Dnjepru, u Podunavlju i na Baltiku), i to pod rimskim i avarskim, bizantskim i franačkim utjecajem � najviše pod utjecajem zabrana u kapitularu Karla Velikoga iz 785. godine , ali je konačna i stvarna pobjeda kulta Zemlje (grob: utroba Majke Zemlje) ostvarena kristijanizacijom.

Pobornici spaljivanja prihvaćaju vjerovanje o neprekidnom seljenju duše, a pobornici sahranjivanja razvijaju ideju o uskrsnuću sahranjenih tijela . "Lomača bijaše kano jamstvo uskrsnuća". A za glagol krsnuti, uskrsnuti navodi se njegovo prvotno značenje "zasijati se, pokazati se u plamenu" . U usporedbi sa (staro)slavenskim vjerovanjem prema kojemu "što se brže raščinjalo tijelo, to se prije na drugi svijet prestavljala duša", kršćanski je nauk odabrao "neraspadnuto" tijelo kao znak relikvijske svetosti i očekivanja uskrsnuća (naravno, raspadnuto-obnovljenoga u epiuranijskoj duši) pročišćenoga tijela . Kao zajedničko izvorište u običajima brige oko leša u Srba i Hrvata u Nodilovu sustavu religije groba pojavljuje se arijska (indoeuropska) incineracija, i pritom se, naravno, naročito ističe indijsko spaljivanje .

Načini sahranjivanja kao i izgled nadgrobnog obilježja ili spomenika određeni su sepulkarnim (od lat. sepulcrum, grob) zakonitostima zajednice ljudi i predstavljaju najintimniju karateristiku jedne kulture. Uglavnom su zasnovani na religijskim shvaćanjima i poimanju samog čina smrti i zagrobnog života. Ostali faktori koji ga određuju su mjesto na kome se živi, zemljopisni i klimatski uslovi, a također su važne i ekonomske prilike i položaj u društvu.

Durkheim je zastupao stanovište da je teško prebrodivu misao o nestanku potiskivala ideja o životu poslije smrti, pa je pojam besmrtne duše nastao kao posljedica shvaćanja da je moguća individualizacija tvari koja se poslije smrti prenosi u novorođeno tijelo. Drevni ljudi nisu imali ideju o bogu, pa je verovanje u besmrtnost bilo objašnjenje duhovnog kontinuiteta.

Sjećanje

Grobovi su mjesta koja omogućavaju sjećanje na one koji više nisu sa nama. Posjet groblju, i sjećanje na naše pretke dio je svih tradicija svijeta. Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu. U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi

htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.

Mogućnost

Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom. Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni. Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno

ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.

ostavi komentar

CVIJEćE - SVIJEćE - POSLJEDNJE POčIVALIšTE - GROB - GROBNICA - ODRžAVANJE - SPROVOD - ORGANIZACIJA SPROVODA - POGREB - UREđIVANJE GROBOVA

Nema rezultata

Linkovi

CVIJEćE - SVIJEćE - POSLJEDNJE POčIVALIšTE - GROB - GROBNICA - ODRžAVANJE - SPROVOD - ORGANIZACIJA SPROVODA - POGREB - UREđIVANJE GROBOVA

Nema rezultata

Login

Potraga

Slike

Linkovi