svijeće
Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu.
Zapadna kultura je pod utjecajem kršćanstva zadržala, uz rijetke izuzetke, takav stav, premda crkveni učenjaci nikada nisu izrijekom zabranjivali spaljivanje mrtvih. Za jačanje takvog stava zaslužan je i Karlo Veliki koji je potaknut od katoličke crkve 785. godine donio odredbu Capitulare Paderbornense kojom se izričito zabranjuje spaljivanje mrtvih u korist njihova zakapanja na crkvenim grobljima.
Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni.
Incineracija,
odnosno spaljivanje mrtvih, jednako je star način uklanjanja mrtvih iz žive sredine, kao i inhumacija, odnosno sahrana mrtvog tijela u zemlju ili grobnicu. Spaljivanje mrtvih bilo je u primjeni u starih Grka Homerova doba, kod Etruščana, Rimljana, Kelta, Germana i Slavena. U Indiji se prema vjerskim propisima mrtvi i danas spaljuju na lomačama, a u Japanu u tzv. plamenim rakama.
Istaknuti znanstvenici i učenjaci došli su, potaknuti prenapučenošću crkvenih groblja usljed zaraznih bolesti i pošasti koje su nerijetko desetkovalo stanovništvo, ponovno na misao o spaljivanju mrtvih. Među prvima se za "obnavljanje" tog obreda drugom polovinom XVII. stoljeća založio Mattia Naldi, liječnik i tajni savjetnik pape Aleksandra VII.
U svom siromaštvu prihvaćaju klasičan pokop (inhumaciju) kao način sahrane. Ujedno, prema njihovoj vjeri u uskrsnuće tijela (što je pogrešno, jer je tijelo samo jedno od stanja duha) nije prihvatljivo uništenje tijela spaljivanjem.
uređivanje grobova
Nad sjevernom
stranom Zagreba šumi njegova gora; profil njegove panorame usječen je u gorska pribrežja, a šumski rukavci praćeni potocima Zagrebačke gore vraćaju dah umornom gradu, spuštajući se do gradskih izloga i tramvajskih pruga. Grad i gora licem u lice, a bogata i uzbudljiva tradicija grada na šumovitoj scenografiji stare Medvednice, ratnik i gromadni štit nad raskršćima civilizacije, život i smrt u plavom ceremonijalu planine, živi, i njihova groblja u vječnoj prisnosti.
Dok pokapanje mrtvog tijela zahtijeva, u najpovoljnijem slučaju, razdoblje od 8 do 15 godina za provođenje razgradnje tijela kako bi prestalo biti izvor neugodnosti za živu okolinu, spaljivanjem je taj postupak završen za 1 do 2 sata. Postupak upepeljavanja mrtvog tijela u incineratoru modernog krematorija ne izaziva nikakve vidljive niti čujne senzacije niti smetnje za okolinu, pa se može zaključiti da je ono čisto i estetsko.
Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom.
Sahrana pepela
sprovod
Gledajući odozgo, s glavne Remetske ceste, krematorij se ne čini velikim i tek sam program ceremonijala i čin kremiranja pokojnika otkriva svaki njegov podjednako važan kutak. Odvijanje svečanosti, ispraćaj u objektu krematorija moguće je u velikoj i maloj ceremonijalnoj dvorani i na vanjskom ceremonijalnom prostoru.
U Rimu se način spaljivanja o državnom trošku provodio prema klasnoj pripadnosti. Potpuno spaljivanje predstavljalo je veću čast jer je bilo potrebno potrošiti veću količinu goriva, pa je taj obred bio rezerviran za privilegirane slojeve društva, dok su pripadnici puka bili poluspaljivani, odnosno karbonizirani na posebnim garištima. Sramno su karbonizirana i tijela svrgnutih careva Nerona, Kaligule i Tiberija.
Prostorija velike ceremonijalne dvorane zastakljena je prema atriju oproštaja i prema potrebi čitav se taj stakleni polukružni zid vertikalno diže i može se koristiti kao jedinstven prostor. Staklena pregrada Male dvorane je nad samom dolinom sa gajevima za urne pa iz toga ugla impresionira; u istoj maniri izvedeni su piramidasti tornjevi (jedan veliki i šest manjih) na krovu krematorija i dvorišni toranj zvonika, u kojem se mogu čak pročitati riječi darovaoca, i zvonotvorca, Zagrepčanina Viktora šikića.
Do potpunog prekida spaljivanja mrtvih u Europi prošlo je još cca. 500 godina. Naime, pod utjecajem jednog carskog dekreta i kršćanskih shvaćanja o Uskrsnuću tijela u daljnjem vremenskom tijeku potpuno je isključena mogućnost spaljivanja mrtvih.
Do srednjeg vijeka je spaljivanje mrtvih i sahrana pepela predstavljalo posebni privilegij i počast, pa su svi istaknuti ljudi spaljivani o državnom trošku. Uskraćivanje ovakvog obreda predstavljalo je veliku sramotu.
Na našim se prostorima sve do provale Kelta (335. godine pr. n. e.) spaljivanje mrtvih rjeđe primjenjuje, ali usprkos toj činjenici pronađene su žare u nizu ilirskih nekropola - Glasinačke gromače, stari dio Vukovara, Kaštel kod Buja u Istri. Svi su nalazi od oko 500. g. pr. n. e.
Kratkim pregledom podataka moguće je ustanoviti da je spaljivanje mrtvih brže i snažnije prihvaćeno u protestantskim zemljama gdje je svećenstvo vrlo rano pokazalo tolerantnost prema načinu sahrane, za razliku od katoličkih i pravoslavnih zemalja koje pokazuju snažan otpor prema tom obredu, što prvenstveno valja pripisati stavu svećenstva.
Mogućnost
posljednje počivalište
Sahrana pepela nije više uvjetovana nikakvim sanitarno-higijenskim potrebama, tako da se pepeo zapravo stavlja u urnu iz poštovanja prema pokojniku. Urnu s pepelom moguće je ukopati u zemlju ili ugraditi u za to predviđene pregrade, pri čemu je omogućeno održavanje grobnog kulta. S obzirom da sahrana pepela zapravo nije nužna, obred je ostao samo radi održavanja grobnog kulta, kako se to činilo stoljećima pri klasičnim ukopima.
Sjećanje
Bilo je mnogo ideja i prijedloga konstrukcija i postupaka za spaljivanje. Među ostalim svoje su prijedloge dali i dr. Brunetti iz Rovinja te prof. Richter iz Dresdena. Njihovi prijedlozi, međutim, nisu mogli zadovoljiti opće prihvaćene uvjete koje je definirao dr. Kchenmeister iz Dresdena, a vrijede i danas. Prema njegovoj definiciji tehnika izgaranja treba:
- brzo i potpuno sagorjeti i upepeliti mrtvo tijelo,
- udovoljiti etičkim i tehničkim momentima,
- u potpunosti isključiti sve za okolinu neugodne posljedice produkata izgaranja i
- omogućiti potpuno sabiranje preostalog bijelog praha.
uređivanje groba
ukrašavanje groba
Napoleon je ozakonio spaljivanje mrtvih dajući tom obredu jednakovrijedno značenje kao i klasičnom pokopu. Zakon nije naišao na veći odjek kako zbog ustaljenih građanskih shvaćanja, tako i zbog nedostatne opreme za potpuno spaljivanje mrtvih.
U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.
Taj je otpor bitno smanjen nakon rimskog koncila održanog 1964. godine na kojem je katolička crkva izrazila toleranciju prema spaljivanju. Najteži i najveći preostali otpor je ipak tradicionalno shvaćanje sahrane u narodu.
šezdesetih godina XIX. stoljeća gradska su groblja bila prenapučena i valjalo je pronaći i osmisliti prostor za novo gradsko groblje. U to doba u Zagrebu je bilo 24.000 stanovnika i deset groblja, dakle, nešto više od 2.000 stanovnika na jedno groblje - današnji Zagreb ima dvadeset i jedno groblje ...
24. siječnja 1873. godine kupljeno je na dražbi imanje dr. Ljudevita Gaja kako bi bilo preuređeno u centralno zagrebačko groblje.Službeno otvorenje groblja bilo je 6. studenog 1876. godine.
Statut skupnog groblja (25. studenog 1876. godine) određuje ovo groblje kao opće skupno groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti.
1879. godine graditelj Herman Bolle započeo je, a 1917. i dovršio gradnju veličanstvenih arkada.1883. godine na Mirogoju je već postojalo deset velikih arkada.
Otvaranjem Mirogoja stekli su se uvjeti da započne postupno zatvaranje starih zagrebačkih groblja što je bilo popraćeno i akcijama prenošenja pojedinih značajnijih spomenika na središnje zagrebačko groblje. Mirogoj je prikladan i u blizini grada. Dapače, postao je jednim od najljepših groblja u zemlji.
Gradnja mrtvačnice započela je 1883. a dovršena 1886 godine. U to je doba običaj bio položiti pokojnika kod kuće na odar te se je stoga u svaku rečenicu u kojoj je spominjana mrtvačnica dodavao rečenični sklop "za polaganje mrtvacah na odar".
1913. i 1937. godine pokrenute su akcije za promjenu statuta Mirogoja. Novi statut nikada nije prihvaćen, tretiran je poput prihvaćenog i pravovaljanog propisa. Drugi propisi u uporabi su i Pravilnik za prošireni dio groblja (1937.), Odluka o podizanju i uređenju grobova (1954.), Statut groblja grada Zagreba (1950.) ...
Mirogoj se počeo širiti i izvan arkada godine 1934., i to prema sjeveru, u okolicu današnjeg poštanskog tornja. širenje je groblja teklo u suprotnom smjeru - od sjevera prema jugu, zbog imovno pravnih razloga. Premda novi dio groblja nije ustrojen pravilno poput starog, ing. Jegliću je pomnom izradom pejzažno parkovnog hortikulturnog rješenja postigao ljepotu tog prostora. Groblje se potom nije širilo do današnjih dana kada je otvorilo nove prostore stradalnicima i ratnicima iz Domovinskog rata.
Poratno razdoblje do 1962. godine vrijeme je bez ulaganja u Mirogoj. Zidovi arkada su iznutra gotovo potpuno uništeni od prokišnjavanja. Počev od 1967. godine pristupilo se restauraciji zidova i arkada.
1973. godine na Mirogoju su 44.362 groba, većinom klesarski uređena, a 2820 ih je uređeno kao grobnice.
