Incineracija, odnosno spaljivanje mrtvih, jednako je star način uklanjanja mrtvih iz žive sredine, kao i inhumacija, odnosno sahrana mrtvog tijela u zemlju ili grobnicu. Spaljivanje mrtvih bilo je u primjeni u starih Grka Homerova doba, kod Etruščana, Rimljana, Kelta, Germana i Slavena. U Indiji se prema vjerskim propisima mrtvi i danas spaljuju na lomačama, a u Japanu u tzv. plamenim rakama.
U današnje doba se javljaju nove ideje o, uvjetno rečeno, sahrani pepela i to disperzijom pepela. To je moguće učiniti prosipanjem pepela po površini zemljišta ili potapanjem u vodi.
Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu.
Do srednjeg vijeka je spaljivanje mrtvih i sahrana pepela predstavljalo posebni privilegij i počast, pa su svi istaknuti ljudi spaljivani o državnom trošku. Uskraćivanje ovakvog obreda predstavljalo je veliku sramotu.
održavanje groba
čak niti slobodoumlje koje je zavladalo nakon francuske revolucije kada su ostvareni doista povoljni politički i psihološki uvjeti za ponovno uvođenje incineracije ideja o kremiranju nije još zaživjela. Godine 1800.
Na našim se prostorima sve do provale Kelta (335. godine pr. n. e.) spaljivanje mrtvih rjeđe primjenjuje, ali usprkos toj činjenici pronađene su žare u nizu ilirskih nekropola - Glasinačke gromače, stari dio Vukovara, Kaštel kod Buja u Istri. Svi su nalazi od oko 500. g. pr. n. e.
Povlačenjem
usporednica moguće je zaključiti kako smo u zaostatku od najmanje 50 godina. Valjalo bi što prije poraditi na promjeni stavova ljudi prema načinu pokopa i sahranjivanja pepela, što bi zasigurno bilo olakšano uz sniženje pogrebnih troškova ispod onih za klasične ukope.
čišćenje groba
Napoleon je
ozakonio spaljivanje mrtvih dajući tom obredu jednakovrijedno značenje kao i klasičnom pokopu. Zakon nije naišao na veći odjek kako zbog ustaljenih građanskih shvaćanja, tako i zbog nedostatne opreme za potpuno spaljivanje mrtvih.
pogreb
U svom siromaštvu prihvaćaju klasičan pokop (inhumaciju) kao način sahrane. Ujedno, prema njihovoj vjeri u uskrsnuće tijela (što je pogrešno, jer je tijelo samo jedno od stanja duha) nije prihvatljivo uništenje tijela spaljivanjem.
Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom.
Spaljivanje je, kako je to već navedeno, bio skupi obred i redovito rezerviran za imućnije građane. Siromašni Rimljani bili su spaljivani zajednički na velikim lomačama ili bi ih pokapali u skupnim dubokim jamama izvan grada. Uspon rimske imperijalne moći prati usporedni razvoj kršćanstva. Kako su svakodnevno nastajale sve dublje razlike između klasa u Rimu, tako je posve logično da su osiromašeni, obespravljeni i potlačeni svoju ideologiju nade i spasa iz beznadnosti pronašli upravo u kršćanstvu i postali sljedbenici prvih kršćanskih zajednica.
Sahrana pepela
Fasade krematorija su u opekama boje sasušenih zemljanih usjeka koji se naziru iznad zidova krematorija, od istih su opeka i prilazni vanjski hodnici. Vizualni likovni odgovor ovakvim zidovima vraća sama zemlja doline. Iako zatravljena ona ne može sakriti svoju pravu golu put, kao što ni izbor ovakvog fasadnog materijala ne može sakriti namjeru podražavanja iskonske ljudske veze i navike ukapanja pod zemlju, u zemlju, sa zemljom.
ukrašavanje grobova
Sjećanje
Zapadna kultura je pod utjecajem kršćanstva zadržala, uz rijetke izuzetke, takav stav, premda crkveni učenjaci nikada nisu izrijekom zabranjivali spaljivanje mrtvih. Za jačanje takvog stava zaslužan je i Karlo Veliki koji je potaknut od katoličke crkve 785. godine donio odredbu Capitulare Paderbornense kojom se izričito zabranjuje spaljivanje mrtvih u korist njihova zakapanja na crkvenim grobljima.
organizacija sprovoda
paljenje svijeća
Sahrana pepela nije više uvjetovana nikakvim sanitarno-higijenskim potrebama, tako da se pepeo zapravo stavlja u urnu iz poštovanja prema pokojniku. Urnu s pepelom moguće je ukopati u zemlju ili ugraditi u za to predviđene pregrade, pri čemu je omogućeno održavanje grobnog kulta. S obzirom da sahrana pepela zapravo nije nužna, obred je ostao samo radi održavanja grobnog kulta, kako se to činilo stoljećima pri klasičnim ukopima.
Dok pokapanje mrtvog tijela zahtijeva, u najpovoljnijem slučaju, razdoblje od 8 do 15 godina za provođenje razgradnje tijela kako bi prestalo biti izvor neugodnosti za živu okolinu, spaljivanjem je taj postupak završen za 1 do 2 sata. Postupak upepeljavanja mrtvog tijela u incineratoru modernog krematorija ne izaziva nikakve vidljive niti čujne senzacije niti smetnje za okolinu, pa se može zaključiti da je ono čisto i estetsko.
Gledajući odozgo, s glavne Remetske ceste, krematorij se ne čini velikim i tek sam program ceremonijala i čin kremiranja pokojnika otkriva svaki njegov podjednako važan kutak. Odvijanje svečanosti, ispraćaj u objektu krematorija moguće je u velikoj i maloj ceremonijalnoj dvorani i na vanjskom ceremonijalnom prostoru.
Ipak, u vremenu u kojem inkvizicija spaljivanjem označava kaznu i diskriminaciju u progonu vještica i krivovjernika, ova ideja nije naišla na pozitivan odjek.
polaganje cvijeća
uređivanje groba
sadnja cvijeća
Istaknuti znanstvenici i učenjaci došli su, potaknuti prenapučenošću crkvenih groblja usljed zaraznih bolesti i pošasti koje su nerijetko desetkovalo stanovništvo, ponovno na misao o spaljivanju mrtvih. Među prvima se za "obnavljanje" tog obreda drugom polovinom XVII. stoljeća založio Mattia Naldi, liječnik i tajni savjetnik pape Aleksandra VII.
Groblja su najdostojanstveniji tragovi živih i mrtvih. Zagreb se tako i odnosio prema svojim grobljima, a veličanstvena slučajnost idealne konfiguracije na kojoj je zasjeo i povijest prisojnih visova Mirogoja obasjava taj odnos neponovljivom svjetlosnom gamom; zemljište za najveće i najljepše zagrebačko groblje Mirogoj kupilo je gradsko poglavarstvo na dražbi nakon smrti Ljudevita Gaja, prvog lidera hrvatskog narodnog preporoda.
Zaštita privatnosti
Vitao poštuje privatnost svojih korisnika i posjetitelja stranice. Podatke iz procesa registracije, te ostale podatke o korisniku, Vitao neće davati na uvid trećoj strani. Podaci o korisniku neće biti dostupni trećoj strani osim u slučaju kada je takva obaveza regulirana zakonom.
Vitao može u skladu sa zakonom prikupljati određene podatke o korisnicima dobivene tijekom korištenja stranice (isključivo podaci o računalu i podaci o Internet provideru). Ove podatke Vitao koristi kako bi imao informacije kojima bi poboljšao stranicu i njene sadržaje dodatno usmjerio i prilagodio publici koja ga posjećuje.
Vitao se obavezuje da će čuvati privatnost korisnika stranice, osim u slučaju teškog kršenja pravila Vitaoa ili nezakonitih aktivnosti korisnika.
Registrirani korisnici
Registriranjem na Vitao korisnik je obavezan proći postupak registracije, unijeti istinite podatke, te odabrati korisničko ime i lozinku.
Za sve objavljene sadržaje pod pojedinim korisničkim imenom odgovoran je isključivo korisnik koji ga koristi. Vitao ne može se držati odgovornim za neovlašteno korištenje accounta, niti eventualnu štetu nastalu na taj način.
Vitao zadržava pravo ukinuti ili uskratiti mogućnost korištenja korisničkog računa i/ili jedne ili više usluga za koje je korisnik registriran, bez prethodne najave ili/i objašnjenja.
Vitao ne snosi odgovornost za štetu nastalu ukidanjem korisničkog računa ili/i jedne ili više usluga za koje je korisnik registriran.
