svijeće
Zagrebački Krematorij i Gaj urni
održavanje grobova
Napoleon je ozakonio spaljivanje mrtvih dajući tom obredu jednakovrijedno značenje kao i klasičnom pokopu. Zakon nije naišao na veći odjek kako zbog ustaljenih građanskih shvaćanja, tako i zbog nedostatne opreme za potpuno spaljivanje mrtvih.
Groblja su
najdostojanstveniji tragovi živih i mrtvih. Zagreb se tako i odnosio prema svojim grobljima, a veličanstvena slučajnost idealne konfiguracije na kojoj je zasjeo i povijest prisojnih visova Mirogoja obasjava taj odnos neponovljivom svjetlosnom gamom; zemljište za najveće i najljepše zagrebačko groblje Mirogoj kupilo je gradsko poglavarstvo na dražbi nakon smrti Ljudevita Gaja, prvog lidera hrvatskog narodnog preporoda.
Na našim se prostorima sve do provale Kelta (335. godine pr. n. e.) spaljivanje mrtvih rjeđe primjenjuje, ali usprkos toj činjenici pronađene su žare u nizu ilirskih nekropola - Glasinačke gromače, stari dio Vukovara, Kaštel kod Buja u Istri. Svi su nalazi od oko 500. g. pr. n. e.
Začeci i razvoj modernog kremiranja
Fasade krematorija su u opekama boje sasušenih zemljanih usjeka koji se naziru iznad zidova krematorija, od istih su opeka i prilazni vanjski hodnici. Vizualni likovni odgovor ovakvim zidovima vraća sama zemlja doline. Iako zatravljena ona ne može sakriti svoju pravu golu put, kao što ni izbor ovakvog fasadnog materijala ne može sakriti namjeru podražavanja iskonske ljudske veze i navike ukapanja pod zemlju, u zemlju, sa zemljom.
Povlačenjem
usporednica moguće je zaključiti kako smo u zaostatku od najmanje 50 godina. Valjalo bi što prije poraditi na promjeni stavova ljudi prema načinu pokopa i sahranjivanja pepela, što bi zasigurno bilo olakšano uz sniženje pogrebnih troškova ispod onih za klasične ukope.
uređivanje groba
Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom.
ukrašavanje grobova
Istaknuti znanstvenici i učenjaci došli su, potaknuti prenapučenošću crkvenih groblja usljed zaraznih bolesti i pošasti koje su nerijetko desetkovalo stanovništvo, ponovno na misao o spaljivanju mrtvih. Među prvima se za "obnavljanje" tog obreda drugom polovinom XVII. stoljeća založio Mattia Naldi, liječnik i tajni savjetnik pape Aleksandra VII.
Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni.
čišćenje grobova
Prostorija velike ceremonijalne dvorane zastakljena je prema atriju oproštaja i prema potrebi čitav se taj stakleni polukružni zid vertikalno diže i može se koristiti kao jedinstven prostor. Staklena pregrada Male dvorane je nad samom dolinom sa gajevima za urne pa iz toga ugla impresionira; u istoj maniri izvedeni su piramidasti tornjevi (jedan veliki i šest manjih) na krovu krematorija i dvorišni toranj zvonika, u kojem se mogu čak pročitati riječi darovaoca, i zvonotvorca, Zagrepčanina Viktora šikića.
Postoje zapravo oprečni stavovi o rasprostranjenosti spaljivanja mrtvih u južnih Slavena. Dok neki izvori tvrde da taj običaj nije bio uobičajen, iz jednog bizantskog opisa opsade Carigrada 626. god. saznaje se da su Avari svoje pale borce sahranjivali, a Slaveni spaljivali.
Zapadna kultura je pod utjecajem kršćanstva zadržala, uz rijetke izuzetke, takav stav, premda crkveni učenjaci nikada nisu izrijekom zabranjivali spaljivanje mrtvih. Za jačanje takvog stava zaslužan je i Karlo Veliki koji je potaknut od katoličke crkve 785. godine donio odredbu Capitulare Paderbornense kojom se izričito zabranjuje spaljivanje mrtvih u korist njihova zakapanja na crkvenim grobljima.
Taj je otpor bitno smanjen nakon rimskog koncila održanog 1964. godine na kojem je katolička crkva izrazila toleranciju prema spaljivanju. Najteži i najveći preostali otpor je ipak tradicionalno shvaćanje sahrane u narodu.
Sahrana pepela nije više uvjetovana nikakvim sanitarno-higijenskim potrebama, tako da se pepeo zapravo stavlja u urnu iz poštovanja prema pokojniku. Urnu s pepelom moguće je ukopati u zemlju ili ugraditi u za to predviđene pregrade, pri čemu je omogućeno održavanje grobnog kulta. S obzirom da sahrana pepela zapravo nije nužna, obred je ostao samo radi održavanja grobnog kulta, kako se to činilo stoljećima pri klasičnim ukopima.
U Rimu se način spaljivanja o državnom trošku provodio prema klasnoj pripadnosti. Potpuno spaljivanje predstavljalo je veću čast jer je bilo potrebno potrošiti veću količinu goriva, pa je taj obred bio rezerviran za privilegirane slojeve društva, dok su pripadnici puka bili poluspaljivani, odnosno karbonizirani na posebnim garištima. Sramno su karbonizirana i tijela svrgnutih careva Nerona, Kaligule i Tiberija.
Do potpunog prekida spaljivanja mrtvih u Europi prošlo je još cca. 500 godina. Naime, pod utjecajem jednog carskog dekreta i kršćanskih shvaćanja o Uskrsnuću tijela u daljnjem vremenskom tijeku potpuno je isključena mogućnost spaljivanja mrtvih.
ukrašavanje groba
sadnja cvijeća
Cvijeće
Spaljivanje je, kako je to već navedeno, bio skupi obred i redovito rezerviran za imućnije građane. Siromašni Rimljani bili su spaljivani zajednički na velikim lomačama ili bi ih pokapali u skupnim dubokim jamama izvan grada. Uspon rimske imperijalne moći prati usporedni razvoj kršćanstva. Kako su svakodnevno nastajale sve dublje razlike između klasa u Rimu, tako je posve logično da su osiromašeni, obespravljeni i potlačeni svoju ideologiju nade i spasa iz beznadnosti pronašli upravo u kršćanstvu i postali sljedbenici prvih kršćanskih zajednica.
Kratkim pregledom podataka moguće je ustanoviti da je spaljivanje mrtvih brže i snažnije prihvaćeno u protestantskim zemljama gdje je svećenstvo vrlo rano pokazalo tolerantnost prema načinu sahrane, za razliku od katoličkih i pravoslavnih zemalja koje pokazuju snažan otpor prema tom obredu, što prvenstveno valja pripisati stavu svećenstva.
Sahrana pepela
pogreb
Pod utjecajem Keltske kulture uobičajilo se spaljivanje mrtvih, tako da je do razdoblja dolaska Rimljana na ove prostore, moguće pronaći grobišta s gotovo samim paljevinama. Rimska prevlast nad ovim područjem (9. g. pr. n. e.) nije donijela većih promjena. Naime, i Rimljani primjenjuju oba načina sahrane mrtvih.
