Bilo je mnogo ideja i prijedloga konstrukcija i postupaka za spaljivanje. Među ostalim svoje su prijedloge dali i dr. Brunetti iz Rovinja te prof. Richter iz Dresdena. Njihovi prijedlozi, međutim, nisu mogli zadovoljiti opće prihvaćene uvjete koje je definirao dr. Kchenmeister iz Dresdena, a vrijede i danas. Prema njegovoj definiciji tehnika izgaranja treba:
- brzo i potpuno sagorjeti i upepeliti mrtvo tijelo,
- udovoljiti etičkim i tehničkim momentima,
- u potpunosti isključiti sve za okolinu neugodne posljedice produkata izgaranja i
- omogućiti potpuno sabiranje preostalog bijelog praha.
Zapadna kultura je pod utjecajem kršćanstva zadržala, uz rijetke izuzetke, takav stav, premda crkveni učenjaci nikada nisu izrijekom zabranjivali spaljivanje mrtvih. Za jačanje takvog stava zaslužan je i Karlo Veliki koji je potaknut od katoličke crkve 785. godine donio odredbu Capitulare Paderbornense kojom se izričito zabranjuje spaljivanje mrtvih u korist njihova zakapanja na crkvenim grobljima.
Gledajući odozgo, s glavne Remetske ceste, krematorij se ne čini velikim i tek sam program ceremonijala i čin kremiranja pokojnika otkriva svaki njegov podjednako važan kutak. Odvijanje svečanosti, ispraćaj u objektu krematorija moguće je u velikoj i maloj ceremonijalnoj dvorani i na vanjskom ceremonijalnom prostoru.
U svom siromaštvu prihvaćaju klasičan pokop (inhumaciju) kao način sahrane. Ujedno, prema njihovoj vjeri u uskrsnuće tijela (što je pogrešno, jer je tijelo samo jedno od stanja duha) nije prihvatljivo uništenje tijela spaljivanjem.
svijeće
Zagreb je još 1928. godine osigurao odobrenje za izgradnju krematorija no do realizacije ne dolazi zbog pomanjkanja sredstava. Na prostorima bivše države u Beogradu je sagrađen prvi krematorij i to 1963. godine.
Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.
Mogućnost
Ipak, u vremenu u kojem inkvizicija spaljivanjem označava kaznu i diskriminaciju u progonu vještica i krivovjernika, ova ideja nije naišla na pozitivan odjek.
organizacija sprovoda
Svi žele takva
mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu.
Incineracija,
odnosno spaljivanje mrtvih, jednako je star način uklanjanja mrtvih iz žive sredine, kao i inhumacija, odnosno sahrana mrtvog tijela u zemlju ili grobnicu. Spaljivanje mrtvih bilo je u primjeni u starih Grka Homerova doba, kod Etruščana, Rimljana, Kelta, Germana i Slavena. U Indiji se prema vjerskim propisima mrtvi i danas spaljuju na lomačama, a u Japanu u tzv. plamenim rakama.
Zdanje krematorija skoro je neprimjetljivo sa ceste, uklopljeno je u plitke zasjekline brijega, a svoju dostojanstvenu prostornost i dubinu otkriva tek kad zakoračite u zavojite hodnike i spustite se u posljednju "luku" sa dvije ceremonijalne dvorane, lađe, veliku i malu koje gledaju na dolinu oivičenu šumarcima.
Istaknuti znanstvenici i učenjaci došli su, potaknuti prenapučenošću crkvenih groblja usljed zaraznih bolesti i pošasti koje su nerijetko desetkovalo stanovništvo, ponovno na misao o spaljivanju mrtvih. Među prvima se za "obnavljanje" tog obreda drugom polovinom XVII. stoljeća založio Mattia Naldi, liječnik i tajni savjetnik pape Aleksandra VII.
Kratkim pregledom podataka moguće je ustanoviti da je spaljivanje mrtvih brže i snažnije prihvaćeno u protestantskim zemljama gdje je svećenstvo vrlo rano pokazalo tolerantnost prema načinu sahrane, za razliku od katoličkih i pravoslavnih zemalja koje pokazuju snažan otpor prema tom obredu, što prvenstveno valja pripisati stavu svećenstva.
Povlačenjem usporednica moguće je zaključiti kako smo u zaostatku od najmanje 50 godina. Valjalo bi što prije poraditi na promjeni stavova ljudi prema načinu pokopa i sahranjivanja pepela, što bi zasigurno bilo olakšano uz sniženje pogrebnih troškova ispod onih za klasične ukope.
Prvi, koji je uspio zadovoljiti navedena načela, bio je dr. Siemens koji je za svoju peć dobio I. nagradu na natječaju raspisanom od Lombardijske akademije u Milanu 1872. godine, gdje je već četiri godine nakon toga izrađen je i prvi europski krematorij. Iste godine krematorij je sagrađen i u Washingtonu. U Gothi je 1878. godine otvoren krematorij sa savršenijim djelovanjem (tzv. Siemens-Reclam-ova peć).
Groblja su najdostojanstveniji tragovi živih i mrtvih. Zagreb se tako i odnosio prema svojim grobljima, a veličanstvena slučajnost idealne konfiguracije na kojoj je zasjeo i povijest prisojnih visova Mirogoja obasjava taj odnos neponovljivom svjetlosnom gamom; zemljište za najveće i najljepše zagrebačko groblje Mirogoj kupilo je gradsko poglavarstvo na dražbi nakon smrti Ljudevita Gaja, prvog lidera hrvatskog narodnog preporoda.
Do potpunog prekida spaljivanja mrtvih u Europi prošlo je još cca. 500 godina. Naime, pod utjecajem jednog carskog dekreta i kršćanskih shvaćanja o Uskrsnuću tijela u daljnjem vremenskom tijeku potpuno je isključena mogućnost spaljivanja mrtvih.
održavanje grobnih mjesta
Nad sjevernom stranom Zagreba šumi njegova gora; profil njegove panorame usječen je u gorska pribrežja, a šumski rukavci praćeni potocima Zagrebačke gore vraćaju dah umornom gradu, spuštajući se do gradskih izloga i tramvajskih pruga. Grad i gora licem u lice, a bogata i uzbudljiva tradicija grada na šumovitoj scenografiji stare Medvednice, ratnik i gromadni štit nad raskršćima civilizacije, život i smrt u plavom ceremonijalu planine, živi, i njihova groblja u vječnoj prisnosti.
U Rimu se način spaljivanja o državnom trošku provodio prema klasnoj pripadnosti. Potpuno spaljivanje predstavljalo je veću čast jer je bilo potrebno potrošiti veću količinu goriva, pa je taj obred bio rezerviran za privilegirane slojeve društva, dok su pripadnici puka bili poluspaljivani, odnosno karbonizirani na posebnim garištima. Sramno su karbonizirana i tijela svrgnutih careva Nerona, Kaligule i Tiberija.
U drugoj polovici XIX. stoljeća zalaganjem njemačkih znanstvenika i liječnika na modernim i liberalnim osnovama niknuo je pokret kremacije. Tako je 1869. godine na svjetskom kongresu liječnika u Firenzi prihvaćena rezolucija o spaljivanju mrtvih "u ime općeg zdravlja i civilizacije".
sadnja cvijeća
posljednje počivalište
održavanje grobova
Sjećanje
Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom.
pogreb
Spaljivanje je, kako je to već navedeno, bio skupi obred i redovito rezerviran za imućnije građane. Siromašni Rimljani bili su spaljivani zajednički na velikim lomačama ili bi ih pokapali u skupnim dubokim jamama izvan grada. Uspon rimske imperijalne moći prati usporedni razvoj kršćanstva. Kako su svakodnevno nastajale sve dublje razlike između klasa u Rimu, tako je posve logično da su osiromašeni, obespravljeni i potlačeni svoju ideologiju nade i spasa iz beznadnosti pronašli upravo u kršćanstvu i postali sljedbenici prvih kršćanskih zajednica.
Povijest obreda spaljivanja mrtvih i sahrane pepela
