Povijest obreda spaljivanja mrtvih i sahrane pepela
Prostorija velike ceremonijalne dvorane zastakljena je prema atriju oproštaja i prema potrebi čitav se taj stakleni polukružni zid vertikalno diže i može se koristiti kao jedinstven prostor. Staklena pregrada Male dvorane je nad samom dolinom sa gajevima za urne pa iz toga ugla impresionira; u istoj maniri izvedeni su piramidasti tornjevi (jedan veliki i šest manjih) na krovu krematorija i dvorišni toranj zvonika, u kojem se mogu čak pročitati riječi darovaoca, i zvonotvorca, Zagrepčanina Viktora šikića.
Na našim se prostorima sve do provale Kelta (335. godine pr. n. e.) spaljivanje mrtvih rjeđe primjenjuje, ali usprkos toj činjenici pronađene su žare u nizu ilirskih nekropola - Glasinačke gromače, stari dio Vukovara, Kaštel kod Buja u Istri. Svi su nalazi od oko 500. g. pr. n. e.
uređivanje grobova
ukrašavanje grobova
Dok pokapanje mrtvog tijela zahtijeva, u najpovoljnijem slučaju, razdoblje od 8 do 15 godina za provođenje razgradnje tijela kako bi prestalo biti izvor neugodnosti za živu okolinu, spaljivanjem je taj postupak završen za 1 do 2 sata. Postupak upepeljavanja mrtvog tijela u incineratoru modernog krematorija ne izaziva nikakve vidljive niti čujne senzacije niti smetnje za okolinu, pa se može zaključiti da je ono čisto i estetsko.
Do potpunog prekida spaljivanja mrtvih u Europi prošlo je još cca. 500 godina. Naime, pod utjecajem jednog carskog dekreta i kršćanskih shvaćanja o Uskrsnuću tijela u daljnjem vremenskom tijeku potpuno je isključena mogućnost spaljivanja mrtvih.
održavanje groba
U svom siromaštvu
prihvaćaju klasičan pokop (inhumaciju) kao način sahrane. Ujedno, prema njihovoj vjeri u uskrsnuće tijela (što je pogrešno, jer je tijelo samo jedno od stanja duha) nije prihvatljivo uništenje tijela spaljivanjem.
Zdanje krematorija skoro je neprimjetljivo sa ceste, uklopljeno je u plitke zasjekline brijega, a svoju dostojanstvenu prostornost i dubinu otkriva tek kad zakoračite u zavojite hodnike i spustite se u posljednju "luku" sa dvije ceremonijalne dvorane, lađe, veliku i malu koje gledaju na dolinu oivičenu šumarcima.
Pa ipak, u
nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni.
U Rimu se način spaljivanja o državnom trošku provodio prema klasnoj pripadnosti. Potpuno spaljivanje predstavljalo je veću čast jer je bilo potrebno potrošiti veću količinu goriva, pa je taj obred bio rezerviran za privilegirane slojeve društva, dok su pripadnici puka bili poluspaljivani, odnosno karbonizirani na posebnim garištima. Sramno su karbonizirana i tijela svrgnutih careva Nerona, Kaligule i Tiberija.
održavanje grobova
Postoje zapravo oprečni stavovi o rasprostranjenosti spaljivanja mrtvih u južnih Slavena. Dok neki izvori tvrde da taj običaj nije bio uobičajen, iz jednog bizantskog opisa opsade Carigrada 626. god. saznaje se da su Avari svoje pale borce sahranjivali, a Slaveni spaljivali.
održavanje grobnih mjesta
Napoleon je ozakonio spaljivanje mrtvih dajući tom obredu jednakovrijedno značenje kao i klasičnom pokopu. Zakon nije naišao na veći odjek kako zbog ustaljenih građanskih shvaćanja, tako i zbog nedostatne opreme za potpuno spaljivanje mrtvih.
Kratkim pregledom podataka moguće je ustanoviti da je spaljivanje mrtvih brže i snažnije prihvaćeno u protestantskim zemljama gdje je svećenstvo vrlo rano pokazalo tolerantnost prema načinu sahrane, za razliku od katoličkih i pravoslavnih zemalja koje pokazuju snažan otpor prema tom obredu, što prvenstveno valja pripisati stavu svećenstva.
Do srednjeg vijeka je spaljivanje mrtvih i sahrana pepela predstavljalo posebni privilegij i počast, pa su svi istaknuti ljudi spaljivani o državnom trošku. Uskraćivanje ovakvog obreda predstavljalo je veliku sramotu.
sprovod
Pod utjecajem Keltske kulture uobičajilo se spaljivanje mrtvih, tako da je do razdoblja dolaska Rimljana na ove prostore, moguće pronaći grobišta s gotovo samim paljevinama. Rimska prevlast nad ovim područjem (9. g. pr. n. e.) nije donijela većih promjena. Naime, i Rimljani primjenjuju oba načina sahrane mrtvih.
U današnje doba se javljaju nove ideje o, uvjetno rečeno, sahrani pepela i to disperzijom pepela. To je moguće učiniti prosipanjem pepela po površini zemljišta ili potapanjem u vodi.
Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.
Sahrana pepela nije više uvjetovana nikakvim sanitarno-higijenskim potrebama, tako da se pepeo zapravo stavlja u urnu iz poštovanja prema pokojniku. Urnu s pepelom moguće je ukopati u zemlju ili ugraditi u za to predviđene pregrade, pri čemu je omogućeno održavanje grobnog kulta. S obzirom da sahrana pepela zapravo nije nužna, obred je ostao samo radi održavanja grobnog kulta, kako se to činilo stoljećima pri klasičnim ukopima.
Sahrana pepela
U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.
paljenje svijeća
Ipak, u vremenu u kojem inkvizicija spaljivanjem označava kaznu i diskriminaciju u progonu vještica i krivovjernika, ova ideja nije naišla na pozitivan odjek.
Prvi, koji je uspio zadovoljiti navedena načela, bio je dr. Siemens koji je za svoju peć dobio I. nagradu na natječaju raspisanom od Lombardijske akademije u Milanu 1872. godine, gdje je već četiri godine nakon toga izrađen je i prvi europski krematorij. Iste godine krematorij je sagrađen i u Washingtonu. U Gothi je 1878. godine otvoren krematorij sa savršenijim djelovanjem (tzv. Siemens-Reclam-ova peć).
Nad sjevernom stranom Zagreba šumi njegova gora; profil njegove panorame usječen je u gorska pribrežja, a šumski rukavci praćeni potocima Zagrebačke gore vraćaju dah umornom gradu, spuštajući se do gradskih izloga i tramvajskih pruga. Grad i gora licem u lice, a bogata i uzbudljiva tradicija grada na šumovitoj scenografiji stare Medvednice, ratnik i gromadni štit nad raskršćima civilizacije, život i smrt u plavom ceremonijalu planine, živi, i njihova groblja u vječnoj prisnosti.
organizacija sprovoda
Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu.
