Fasade krematorija su u opekama boje sasušenih zemljanih usjeka koji se naziru iznad zidova krematorija, od istih su opeka i prilazni vanjski hodnici. Vizualni likovni odgovor ovakvim zidovima vraća sama zemlja doline. Iako zatravljena ona ne može sakriti svoju pravu golu put, kao što ni izbor ovakvog fasadnog materijala ne može sakriti namjeru podražavanja iskonske ljudske veze i navike ukapanja pod zemlju, u zemlju, sa zemljom.
čak niti slobodoumlje koje je zavladalo nakon francuske revolucije kada su ostvareni doista povoljni politički i psihološki uvjeti za ponovno uvođenje incineracije ideja o kremiranju nije još zaživjela. Godine 1800.
Grobovi su mjesta koja omogućavaju sjećanje na one koji više nisu sa nama. Posjet groblju, i sjećanje na naše pretke dio je svih tradicija svijeta.
Sahrana pepela
ukrašavanje groba
Pod utjecajem Keltske kulture uobičajilo se spaljivanje mrtvih, tako da je do razdoblja dolaska Rimljana na ove prostore, moguće pronaći grobišta s gotovo samim paljevinama. Rimska prevlast nad ovim područjem (9. g. pr. n. e.) nije donijela većih promjena. Naime, i Rimljani primjenjuju oba načina sahrane mrtvih.
čišćenje groba
održavanje groba
Zagrebački Krematorij i Gaj urni
Gledajući odozgo, s glavne Remetske ceste, krematorij se ne čini velikim i tek sam program ceremonijala i čin kremiranja pokojnika otkriva svaki njegov podjednako važan kutak. Odvijanje svečanosti, ispraćaj u objektu krematorija moguće je u velikoj i maloj ceremonijalnoj dvorani i na vanjskom ceremonijalnom prostoru.
U današnje doba se javljaju nove ideje o, uvjetno rečeno, sahrani pepela i to disperzijom pepela. To je moguće učiniti prosipanjem pepela po površini zemljišta ili potapanjem u vodi.
polaganje cvijeća
Do srednjeg vijeka je spaljivanje mrtvih i sahrana pepela predstavljalo posebni privilegij i počast, pa su svi istaknuti ljudi spaljivani o državnom trošku. Uskraćivanje ovakvog obreda predstavljalo je veliku sramotu.
Do potpunog
prekida spaljivanja mrtvih u Europi prošlo je još cca. 500 godina. Naime, pod utjecajem jednog carskog dekreta i kršćanskih shvaćanja o Uskrsnuću tijela u daljnjem vremenskom tijeku potpuno je isključena mogućnost spaljivanja mrtvih.
U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.
Postoje zapravo
oprečni stavovi o rasprostranjenosti spaljivanja mrtvih u južnih Slavena. Dok neki izvori tvrde da taj običaj nije bio uobičajen, iz jednog bizantskog opisa opsade Carigrada 626. god. saznaje se da su Avari svoje pale borce sahranjivali, a Slaveni spaljivali.
U svom siromaštvu prihvaćaju klasičan pokop (inhumaciju) kao način sahrane. Ujedno, prema njihovoj vjeri u uskrsnuće tijela (što je pogrešno, jer je tijelo samo jedno od stanja duha) nije prihvatljivo uništenje tijela spaljivanjem.
Kratkim pregledom podataka moguće je ustanoviti da je spaljivanje mrtvih brže i snažnije prihvaćeno u protestantskim zemljama gdje je svećenstvo vrlo rano pokazalo tolerantnost prema načinu sahrane, za razliku od katoličkih i pravoslavnih zemalja koje pokazuju snažan otpor prema tom obredu, što prvenstveno valja pripisati stavu svećenstva.
Na našim se prostorima sve do provale Kelta (335. godine pr. n. e.) spaljivanje mrtvih rjeđe primjenjuje, ali usprkos toj činjenici pronađene su žare u nizu ilirskih nekropola - Glasinačke gromače, stari dio Vukovara, Kaštel kod Buja u Istri. Svi su nalazi od oko 500. g. pr. n. e.
sprovod
Groblja su najdostojanstveniji tragovi živih i mrtvih. Zagreb se tako i odnosio prema svojim grobljima, a veličanstvena slučajnost idealne konfiguracije na kojoj je zasjeo i povijest prisojnih visova Mirogoja obasjava taj odnos neponovljivom svjetlosnom gamom; zemljište za najveće i najljepše zagrebačko groblje Mirogoj kupilo je gradsko poglavarstvo na dražbi nakon smrti Ljudevita Gaja, prvog lidera hrvatskog narodnog preporoda.
organizacija sprovoda
Spaljivanje je, kako je to već navedeno, bio skupi obred i redovito rezerviran za imućnije građane. Siromašni Rimljani bili su spaljivani zajednički na velikim lomačama ili bi ih pokapali u skupnim dubokim jamama izvan grada. Uspon rimske imperijalne moći prati usporedni razvoj kršćanstva. Kako su svakodnevno nastajale sve dublje razlike između klasa u Rimu, tako je posve logično da su osiromašeni, obespravljeni i potlačeni svoju ideologiju nade i spasa iz beznadnosti pronašli upravo u kršćanstvu i postali sljedbenici prvih kršćanskih zajednica.
Prostorija velike ceremonijalne dvorane zastakljena je prema atriju oproštaja i prema potrebi čitav se taj stakleni polukružni zid vertikalno diže i može se koristiti kao jedinstven prostor. Staklena pregrada Male dvorane je nad samom dolinom sa gajevima za urne pa iz toga ugla impresionira; u istoj maniri izvedeni su piramidasti tornjevi (jedan veliki i šest manjih) na krovu krematorija i dvorišni toranj zvonika, u kojem se mogu čak pročitati riječi darovaoca, i zvonotvorca, Zagrepčanina Viktora šikića.
čišćenje grobova
Taj je otpor bitno smanjen nakon rimskog koncila održanog 1964. godine na kojem je katolička crkva izrazila toleranciju prema spaljivanju. Najteži i najveći preostali otpor je ipak tradicionalno shvaćanje sahrane u narodu.
Cvijeće
paljenje svijeća
sadnja cvijeća
Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu.
Zdanje krematorija skoro je neprimjetljivo sa ceste, uklopljeno je u plitke zasjekline brijega, a svoju dostojanstvenu prostornost i dubinu otkriva tek kad zakoračite u zavojite hodnike i spustite se u posljednju "luku" sa dvije ceremonijalne dvorane, lađe, veliku i malu koje gledaju na dolinu oivičenu šumarcima.
