Rezultat potrage - redovito održavanje groba
Šezdesetih godina XIX. stoljeća gradska su groblja bila prenapučena i valjalo je pronaći i osmisliti prostor za novo gradsko groblje. U to doba u Zagrebu je bilo 24.000 stanovnika i deset groblja, dakle, nešto više od 2.000 stanovnika na jedno groblje - današnji Zagreb ima dvadeset i jedno groblje ...
24. siječnja 1873. godine kupljeno je na
dražbi imanje dr. Ljudevita Gaja kako bi bilo preuređeno u centralno zagrebačko groblje.Službeno otvorenje groblja bilo je 6. studenog 1876. godine.
Statut skupnog groblja (25. studenog 1876. godine) određuje ovo groblje kao opće skupno groblje za pripadnike svih vjeroispovijesti.
1879. godine graditelj Herman Bollė započeo je, a 1917. i dovršio gradnju veličanstvenih arkada.1883. godine na Mirogoju je već postojalo deset velikih arkada.
Otvaranjem Mirogoja stekli su se uvjeti da započne postupno zatvaranje starih zagrebačkih groblja što je bilo popraćeno i akcijama prenošenja pojedinih značajnijih spomenika na središnje zagrebačko groblje. Mirogoj je prikladan i u blizini grada. Dapače, postao je jednim od najljepših groblja u zemlji.
Gradnja mrtvačnice započela je 1883. a dovršena 1886 godine. U to je doba običaj bio položiti pokojnika kod kuće na odar te se je stoga u svaku rečenicu u kojoj je spominjana mrtvačnica dodavao rečenični sklop "za polaganje mrtvacah na odar".
1913. i 1937. godine pokrenute su akcije za promjenu statuta Mirogoja. Novi statut nikada nije prihvaćen, tretiran je poput prihvaćenog i pravovaljanog propisa. Drugi propisi u uporabi su i Pravilnik za prošireni dio groblja (1937.), Odluka o podizanju i uređenju grobova (1954.), Statut groblja grada Zagreba (1950.) ...
Mirogoj se počeo širiti i izvan arkada godine 1934., i to prema sjeveru, u okolicu današnjeg poštanskog tornja. Širenje je groblja teklo u suprotnom smjeru - od sjevera prema jugu, zbog imovno pravnih razloga. Premda novi dio groblja nije ustrojen pravilno poput starog, ing. Jegliću je pomnom izradom pejzažno parkovnog hortikulturnog rješenja postigao ljepotu tog prostora. Groblje se potom nije širilo do današnjih dana kada je otvorilo nove prostore stradalnicima i ratnicima iz Domovinskog rata.
Poratno razdoblje do 1962. godine vrijeme je bez ulaganja u Mirogoj. Zidovi arkada su iznutra gotovo potpuno uništeni od prokišnjavanja. Počev od 1967. godine pristupilo se restauraciji zidova i arkada.
1973. godine na Mirogoju su 44.362 groba, većinom klesarski uređena, a 2820 ih je uređeno kao grobnice.
Povijesna je dijagnoza Augustea Comtea prema kojoj
se društvo kroz povijest, tradiciju i sjećanje sastoji od većeg broja mrtvih
nego živih.
Grob je putovnica koja legitimira život sahranjenoga (Morin). Smrt je nedvojbeno ekumenska (u značenju: sveopća). Većina ljudi odavala je "čast i veliko poštovanje preminulim ocima, koji počivahu do ognjišta, ili drugdje, ne daleko od kućnog praga" (Nodilo).
Grob je putovnica koja legitimira život sahranjenoga (Morin). Smrt je nedvojbeno ekumenska (u značenju: sveopća). Većina ljudi odavala je "čast i veliko poštovanje preminulim ocima, koji počivahu do ognjišta, ili drugdje, ne daleko od kućnog praga" (Nodilo).
Jer - što je civilizacija
arhaičnija, što će reći - "što je životni prostor živih uži",
to se mrtvi nalaze u većoj blizini živima.
Edgar Morin upućuje na pomirenje proturječnih želja živih: s jedne strane, živi nastoje pokojnika zadržati kraj sebe "zato da se ne bi ljutio i da bi ih štitio", a, s
Edgar Morin upućuje na pomirenje proturječnih želja živih: s jedne strane, živi nastoje pokojnika zadržati kraj sebe "zato da se ne bi ljutio i da bi ih štitio", a, s
druge strane,
nastoje izbjeći njegovu nazočnost. Obje proturječne želje živih javile su se
već u prapovijesno doba, "što potvrđuju grobovi pronađeni ispod pećinskih
obitavališta, s jedne, i nekropole, s druge strane".
Najstariji grobovi u našim krajevima potječu iz mlađega kamenoga doba, a
pripadaju starčevačkoj i impressokeramičkoj kulturi. Riječ je o
pojedinačnim kosturnim ukopima u sklopu naselja, što se održalo i
tijekom bakrenoga doba, ali se kao novost uvodi i obred spaljivanja i
organizacija groblja izvan naselja. Zanimljivo je da usporedno s obredom
spaljivanja nastaje i transgresija nekropola od naselja živih.
U ranoneolitičkim naseljima starčevačke kulture (južnopanonski prostori)
pokojnici su pokapani unutar naselja u jamama i zemunicama, a u
kulturama od kasnoga neolitika u izdvojenim nekropolama izvan
naseljenoga mjesta živih. Zemljoradničke (ratarske) zajednice ranoga
neolitika posebno su štovale Zemlju kao (Pra)roditeljicu, a smrt su smatrale
nastavkom života kojim se pokojnik vraća Majci Zemlji, položen na bok u
skvrčenom položaju spavača , ili možda i kao
fetus u ginekomorfnoj simbolici Majke Zemlje ,
upisujući se u embrionalnu regresiju do stanja prije rođenja.
(izvod iz knjige Narodna umjetnost, 2000, S. Marjanić, Vatra kao domovina smrti u Nodilovoj...)
(izvod iz knjige Narodna umjetnost, 2000, S. Marjanić, Vatra kao domovina smrti u Nodilovoj...)
Svejednako, običaj ukrašavanja i održavanja mjesta počivanja održava se već tisućljećima,
tek u moderna vremena ponekad zahtjevi suvremenog života ne ostavljaju prostora svima da
bi adekvatno učinili sve što žele za one koji više nisu ovdje.
Tu se pojavljuje nužda za ovakvim oblikom pomoći, kakav mi možemo pružiti.
Uvažavajući želje potrebitih obavljamo sve radnje kako bi učinili sjećanje dostojanstvenim.
Kao prvi slavenski grobovi u "drugoj polovini I milenijuma"
pojavljuju se mogile sa spaljenim pokojnicima (pepeo), "bilo na gomilicu
bez posude ili u maloj posudi" . Nodilo
vjeruje kako su i Srbi i Hrvati prihvatili zakapanje mrtvoga tijela tek nakon
selidbe iz prapostojbine, i pokrstivši se prvi od Slavena "bar po imenu" na
rimskoj zemlji prihvatili sahranjivanje u zemlju. Poput Nodila Niederle
smatra da su zakapanje Slaveni primili tek nakon
pokrštavanja; a kako nije odmah provedeno, nastalo je biritualno
arheološko doba; ali, također, vjeruje da je inhumacija u Slavena postojala
i prije kristijanizacije (primjerice, na Dnjepru, u Podunavlju i na Baltiku),
i to pod rimskim i avarskim, bizantskim i franačkim utjecajem - najviše pod utjecajem zabrana u
kapitularu Karla Velikoga iz 785. godine , ali je
konačna i stvarna pobjeda kulta Zemlje (grob: utroba Majke Zemlje)
ostvarena kristijanizacijom.
Pobornici spaljivanja prihvaćaju vjerovanje o neprekidnom seljenju
duše, a pobornici sahranjivanja razvijaju ideju o uskrsnuću sahranjenih
tijela . "Lomača bijaše
kano jamstvo uskrsnuća". A za glagol krsnuti, uskrsnuti navodi se njegovo
prvotno značenje "zasijati se, pokazati se u plamenu" .
U usporedbi sa (staro)slavenskim vjerovanjem prema kojemu "što se brže
raščinjalo tijelo, to se prije na drugi svijet prestavljala duša", kršćanski je
nauk odabrao "neraspadnuto" tijelo kao znak relikvijske svetosti i
očekivanja uskrsnuća (naravno, raspadnuto-obnovljenoga u epiuranijskoj
duši) pročišćenoga tijela . Kao zajedničko izvorište
u običajima brige oko leša u Srba i Hrvata u Nodilovu sustavu religije
groba pojavljuje se arijska (indoeuropska) incineracija, i pritom se,
naravno, naročito ističe indijsko spaljivanje .
Načini sahranjivanja kao i izgled nadgrobnog obilježja ili spomenika određeni su
sepulkarnim (od lat. sepulcrum, grob) zakonitostima zajednice ljudi i predstavljaju
najintimniju karateristiku jedne kulture. Uglavnom su zasnovani na religijskim
shvaćanjima i poimanju samog čina smrti i zagrobnog života. Ostali faktori koji
ga određuju su mjesto na kome se živi, zemljopisni i klimatski uslovi, a također
su važne i ekonomske prilike i položaj u društvu.
Durkheim je zastupao stanovište da
je teško prebrodivu misao o nestanku potiskivala ideja o životu poslije smrti,
pa je pojam besmrtne duše nastao kao posljedica shvaćanja da je moguća
individualizacija tvari koja se poslije smrti prenosi u novorođeno tijelo.
Drevni ljudi nisu imali ideju o bogu, pa je verovanje u besmrtnost bilo
objašnjenje duhovnog kontinuiteta.
Sjećanje
Grobovi su mjesta koja omogućavaju sjećanje na one koji više nisu sa nama. Posjet groblju, i sjećanje na naše pretke dio je svih tradicija svijeta. Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu. U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi
htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.
Mogućnost
Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom. Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni. Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno
ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.
