Nema rezultata
Vaša potraga za uklanjanje izgorjelih svijeća nije polučila rezultat.
Povijesna je dijagnoza Augustea Comtea prema kojoj
se društvo kroz povijest, tradiciju i sjećanje sastoji od većeg broja mrtvih
nego živih.
Grob je putovnica koja legitimira život sahranjenoga (Morin). Smrt je nedvojbeno ekumenska (u značenju: sveopća). Većina ljudi odavala je "čast i veliko poštovanje preminulim ocima, koji počivahu do ognjišta, ili drugdje, ne daleko od kućnog praga" (Nodilo).
Grob je putovnica koja legitimira život sahranjenoga (Morin). Smrt je nedvojbeno ekumenska (u značenju: sveopća). Većina ljudi odavala je "čast i veliko poštovanje preminulim ocima, koji počivahu do ognjišta, ili drugdje, ne daleko od kućnog praga" (Nodilo).
Jer što je civilizacija
arhaičnija, što će reći "što je životni prostor živih uži",
to se mrtvi nalaze u većoj blizini živima.
Edgar Morin upućuje na pomirenje proturječnih želja živih: s jedne strane, živi nastoje pokojnika zadržati kraj sebe "zato da se ne bi ljutio i da bi ih štitio", a, s
Edgar Morin upućuje na pomirenje proturječnih želja živih: s jedne strane, živi nastoje pokojnika zadržati kraj sebe "zato da se ne bi ljutio i da bi ih štitio", a, s
druge strane,
nastoje izbjeći njegovu nazočnost. Obje proturječne želje živih javile su se
već u prapovijesno doba, "što potvrđuju grobovi pronađeni ispod pećinskih
obitavališta, s jedne, i nekropole, s druge strane".
Najstariji grobovi u našim krajevima potječu iz mlađega kamenoga doba, a
pripadaju starčevačkoj i impressokeramičkoj kulturi. Riječ je o
pojedinačnim kosturnim ukopima u sklopu naselja, što se održalo i
tijekom bakrenoga doba, ali se kao novost uvodi i obred spaljivanja i
organizacija groblja izvan naselja. Zanimljivo je da usporedno s obredom
spaljivanja nastaje i transgresija nekropola od naselja živih.
U ranoneolitičkim naseljima starčevačke kulture (južnopanonski prostori)
pokojnici su pokapani unutar naselja u jamama i zemunicama, a u
kulturama od kasnoga neolitika u izdvojenim nekropolama izvan
naseljenoga mjesta živih. Zemljoradničke (ratarske) zajednice ranoga
neolitika posebno su štovale Zemlju kao (Pra)roditeljicu, a smrt su smatrale
nastavkom života kojim se pokojnik vraća Majci Zemlji, položen na bok u
skvrčenom položaju spavača , ili možda i kao
fetus u ginekomorfnoj simbolici Majke Zemlje ,
upisujući se u embrionalnu regresiju do stanja prije rođenja.
(izvod iz knjige Narodna umjetnost, 2000, S. Marjanić, Vatra kao domovina smrti u Nodilovoj...)
(izvod iz knjige Narodna umjetnost, 2000, S. Marjanić, Vatra kao domovina smrti u Nodilovoj...)
Svejednako, običaj ukrašavanja i održavanja mjesta počivanja održava se već tisućljećima,
tek u moderna vremena ponekad zahtjevi suvremenog života ne ostavljaju prostora svima da
bi adekvatno učinili sve što žele za one koji više nisu ovdje.
Tu se pojavljuje nužda za ovakvim oblikom pomoći, kakav mi možemo pružiti.
Uvažavajući želje potrebitih obavljamo sve radnje kako bi učinili sjećanje dostojanstvenim.
Kao prvi slavenski grobovi u "drugoj polovini I milenijuma"
pojavljuju se mogile sa spaljenim pokojnicima (pepeo), "bilo na gomilicu
bez posude ili u maloj posudi" . Nodilo
vjeruje kako su i Srbi i Hrvati prihvatili zakapanje mrtvoga tijela tek nakon
selidbe iz prapostojbine, i pokrstivši se prvi od Slavena "bar po imenu" na
rimskoj zemlji prihvatili sahranjivanje u zemlju. Poput Nodila Niederle
smatra da su zakapanje Slaveni primili tek nakon
pokrštavanja; a kako nije odmah provedeno, nastalo je biritualno
arheološko doba; ali, također, vjeruje da je inhumacija u Slavena postojala
i prije kristijanizacije (primjerice, na Dnjepru, u Podunavlju i na Baltiku),
i to pod rimskim i avarskim, bizantskim i franačkim utjecajem najviše pod utjecajem zabrana u
kapitularu Karla Velikoga iz 785. godine , ali je
konačna i stvarna pobjeda kulta Zemlje (grob: utroba Majke Zemlje)
ostvarena kristijanizacijom.
Pobornici spaljivanja prihvaćaju vjerovanje o neprekidnom seljenju
duše, a pobornici sahranjivanja razvijaju ideju o uskrsnuću sahranjenih
tijela . "Lomača bijaše
kano jamstvo uskrsnuća". A za glagol krsnuti, uskrsnuti navodi se njegovo
prvotno značenje "zasijati se, pokazati se u plamenu" .
U usporedbi sa (staro)slavenskim vjerovanjem prema kojemu "što se brže
raščinjalo tijelo, to se prije na drugi svijet prestavljala duša", kršćanski je
nauk odabrao "neraspadnuto" tijelo kao znak relikvijske svetosti i
očekivanja uskrsnuća (naravno, raspadnuto-obnovljenoga u epiuranijskoj
duši) pročišćenoga tijela . Kao zajedničko izvorište
u običajima brige oko leša u Srba i Hrvata u Nodilovu sustavu religije
groba pojavljuje se arijska (indoeuropska) incineracija, i pritom se,
naravno, naročito ističe indijsko spaljivanje .
Načini sahranjivanja kao i izgled nadgrobnog obilježja ili spomenika određeni su
sepulkarnim (od lat. sepulcrum, grob) zakonitostima zajednice ljudi i predstavljaju
najintimniju karateristiku jedne kulture. Uglavnom su zasnovani na religijskim
shvaćanjima i poimanju samog čina smrti i zagrobnog života. Ostali faktori koji
ga određuju su mjesto na kome se živi, zemljopisni i klimatski uslovi, a također
su važne i ekonomske prilike i položaj u društvu.
Durkheim je zastupao stanovište da
je teško prebrodivu misao o nestanku potiskivala ideja o životu poslije smrti,
pa je pojam besmrtne duše nastao kao posljedica shvaćanja da je moguća
individualizacija tvari koja se poslije smrti prenosi u novorođeno tijelo.
Drevni ljudi nisu imali ideju o bogu, pa je verovanje u besmrtnost bilo
objašnjenje duhovnog kontinuiteta.
Sjećanje
Grobovi su mjesta koja omogućavaju sjećanje na one koji više nisu sa nama. Posjet groblju, i sjećanje na naše pretke dio je svih tradicija svijeta. Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu. U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi
htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.
Mogućnost
Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom. Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni. Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno
ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.
