uređivanje groba
Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu.
Zagreb je još 1928. godine osigurao odobrenje za izgradnju krematorija no do realizacije ne dolazi zbog pomanjkanja sredstava. Na prostorima bivše države u Beogradu je sagrađen prvi krematorij i to 1963. godine.
Do srednjeg vijeka je spaljivanje mrtvih i sahrana pepela predstavljalo posebni privilegij i počast, pa su svi istaknuti ljudi spaljivani o državnom trošku. Uskraćivanje ovakvog obreda predstavljalo je veliku sramotu.
Zapadna kultura je pod utjecajem kršćanstva zadržala, uz rijetke izuzetke, takav stav, premda crkveni učenjaci nikada nisu izrijekom zabranjivali spaljivanje mrtvih. Za jačanje takvog stava zaslužan je i Karlo Veliki koji je potaknut od katoličke crkve 785. godine donio odredbu Capitulare Paderbornense kojom se izričito zabranjuje spaljivanje mrtvih u korist njihova zakapanja na crkvenim grobljima.
Spaljivanje je, kako je to već navedeno, bio skupi obred i redovito rezerviran za imućnije građane. Siromašni Rimljani bili su spaljivani zajednički na velikim lomačama ili bi ih pokapali u skupnim dubokim jamama izvan grada. Uspon rimske imperijalne moći prati usporedni razvoj kršćanstva. Kako su svakodnevno nastajale sve dublje razlike između klasa u Rimu, tako je posve logično da su osiromašeni, obespravljeni i potlačeni svoju ideologiju nade i spasa iz beznadnosti pronašli upravo u kršćanstvu i postali sljedbenici prvih kršćanskih zajednica.
Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.
Nad sjevernom stranom Zagreba šumi njegova gora; profil njegove panorame usječen je u gorska pribrežja, a šumski rukavci praćeni potocima Zagrebačke gore vraćaju dah umornom gradu, spuštajući se do gradskih izloga i tramvajskih pruga. Grad i gora licem u lice, a bogata i uzbudljiva tradicija grada na šumovitoj scenografiji stare Medvednice, ratnik i gromadni štit nad raskršćima civilizacije, život i smrt u plavom ceremonijalu planine, živi, i njihova groblja u vječnoj prisnosti.
Zdanje krematorija skoro je neprimjetljivo sa ceste, uklopljeno je u plitke zasjekline brijega, a svoju dostojanstvenu prostornost i dubinu otkriva tek kad zakoračite u zavojite hodnike i spustite se u posljednju "luku" sa dvije ceremonijalne dvorane, lađe, veliku i malu koje gledaju na dolinu oivičenu šumarcima.
Pa ipak, u
nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni.
Unutrašnjost
hodnika obložena je visokovrijednim kamenom i kako silazi prema dubljim centralnim prostorijama prati, kao i vanjski zidovi, ovalne linije doline - svaka geometrijska napetost premošćena je ovalnim polukružnim i kružnim formama između draperije tamnih plišanih zavjesa gube odveć žalobnu dramatičnost, prateći tvrde forme.
Groblja su najdostojanstveniji tragovi živih i mrtvih. Zagreb se tako i odnosio prema svojim grobljima, a veličanstvena slučajnost idealne konfiguracije na kojoj je zasjeo i povijest prisojnih visova Mirogoja obasjava taj odnos neponovljivom svjetlosnom gamom; zemljište za najveće i najljepše zagrebačko groblje Mirogoj kupilo je gradsko poglavarstvo na dražbi nakon smrti Ljudevita Gaja, prvog lidera hrvatskog narodnog preporoda.
Sahrana pepela nije više uvjetovana nikakvim sanitarno-higijenskim potrebama, tako da se pepeo zapravo stavlja u urnu iz poštovanja prema pokojniku. Urnu s pepelom moguće je ukopati u zemlju ili ugraditi u za to predviđene pregrade, pri čemu je omogućeno održavanje grobnog kulta. S obzirom da sahrana pepela zapravo nije nužna, obred je ostao samo radi održavanja grobnog kulta, kako se to činilo stoljećima pri klasičnim ukopima.
Fasade krematorija su u opekama boje sasušenih zemljanih usjeka koji se naziru iznad zidova krematorija, od istih su opeka i prilazni vanjski hodnici. Vizualni likovni odgovor ovakvim zidovima vraća sama zemlja doline. Iako zatravljena ona ne može sakriti svoju pravu golu put, kao što ni izbor ovakvog fasadnog materijala ne može sakriti namjeru podražavanja iskonske ljudske veze i navike ukapanja pod zemlju, u zemlju, sa zemljom.
Pod utjecajem Keltske kulture uobičajilo se spaljivanje mrtvih, tako da je do razdoblja dolaska Rimljana na ove prostore, moguće pronaći grobišta s gotovo samim paljevinama. Rimska prevlast nad ovim područjem (9. g. pr. n. e.) nije donijela većih promjena. Naime, i Rimljani primjenjuju oba načina sahrane mrtvih.
čišćenje grobova
organizacija sprovoda
U svom siromaštvu prihvaćaju klasičan pokop (inhumaciju) kao način sahrane. Ujedno, prema njihovoj vjeri u uskrsnuće tijela (što je pogrešno, jer je tijelo samo jedno od stanja duha) nije prihvatljivo uništenje tijela spaljivanjem.
Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom.
Prostorija velike ceremonijalne dvorane zastakljena je prema atriju oproštaja i prema potrebi čitav se taj stakleni polukružni zid vertikalno diže i može se koristiti kao jedinstven prostor. Staklena pregrada Male dvorane je nad samom dolinom sa gajevima za urne pa iz toga ugla impresionira; u istoj maniri izvedeni su piramidasti tornjevi (jedan veliki i šest manjih) na krovu krematorija i dvorišni toranj zvonika, u kojem se mogu čak pročitati riječi darovaoca, i zvonotvorca, Zagrepčanina Viktora šikića.
Bilo je mnogo ideja i prijedloga konstrukcija i postupaka za spaljivanje. Među ostalim svoje su prijedloge dali i dr. Brunetti iz Rovinja te prof. Richter iz Dresdena. Njihovi prijedlozi, međutim, nisu mogli zadovoljiti opće prihvaćene uvjete koje je definirao dr. Kchenmeister iz Dresdena, a vrijede i danas. Prema njegovoj definiciji tehnika izgaranja treba:
- brzo i potpuno sagorjeti i upepeliti mrtvo tijelo,
- udovoljiti etičkim i tehničkim momentima,
- u potpunosti isključiti sve za okolinu neugodne posljedice produkata izgaranja i
- omogućiti potpuno sabiranje preostalog bijelog praha.
Ipak, u vremenu u kojem inkvizicija spaljivanjem označava kaznu i diskriminaciju u progonu vještica i krivovjernika, ova ideja nije naišla na pozitivan odjek.
Dok pokapanje mrtvog tijela zahtijeva, u najpovoljnijem slučaju, razdoblje od 8 do 15 godina za provođenje razgradnje tijela kako bi prestalo biti izvor neugodnosti za živu okolinu, spaljivanjem je taj postupak završen za 1 do 2 sata. Postupak upepeljavanja mrtvog tijela u incineratoru modernog krematorija ne izaziva nikakve vidljive niti čujne senzacije niti smetnje za okolinu, pa se može zaključiti da je ono čisto i estetsko.
Gledajući odozgo, s glavne Remetske ceste, krematorij se ne čini velikim i tek sam program ceremonijala i čin kremiranja pokojnika otkriva svaki njegov podjednako važan kutak. Odvijanje svečanosti, ispraćaj u objektu krematorija moguće je u velikoj i maloj ceremonijalnoj dvorani i na vanjskom ceremonijalnom prostoru.
pogreb
Kratkim pregledom podataka moguće je ustanoviti da je spaljivanje mrtvih brže i snažnije prihvaćeno u protestantskim zemljama gdje je svećenstvo vrlo rano pokazalo tolerantnost prema načinu sahrane, za razliku od katoličkih i pravoslavnih zemalja koje pokazuju snažan otpor prema tom obredu, što prvenstveno valja pripisati stavu svećenstva.
Prvi, koji je uspio zadovoljiti navedena načela, bio je dr. Siemens koji je za svoju peć dobio I. nagradu na natječaju raspisanom od Lombardijske akademije u Milanu 1872. godine, gdje je već četiri godine nakon toga izrađen je i prvi europski krematorij. Iste godine krematorij je sagrađen i u Washingtonu. U Gothi je 1878. godine otvoren krematorij sa savršenijim djelovanjem (tzv. Siemens-Reclam-ova peć).
Zagrebački Krematorij i Gaj urni
održavanje grobova
U današnje doba se javljaju nove ideje o, uvjetno rečeno, sahrani pepela i to disperzijom pepela. To je moguće učiniti prosipanjem pepela po površini zemljišta ili potapanjem u vodi.
Povijesna je dijagnoza Augustea Comtea prema kojoj
se društvo kroz povijest, tradiciju i sjećanje sastoji od većeg broja mrtvih
nego živih.
Grob je putovnica koja legitimira život sahranjenoga (Morin).
Smrt je nedvojbeno ekumenska (u značenju: sveopća).
Većina ljudi odavala je "čast i veliko
poštovanje preminulim ocima, koji počivahu do ognjišta, ili drugdje, ne
daleko od kućnog praga" (Nodilo).
Jer što je civilizacija
arhaičnija, što će reći "što je životni prostor živih uži",
to se mrtvi nalaze u većoj blizini živima.
Edgar Morin upućuje na
pomirenje proturječnih želja živih: s jedne strane, živi nastoje pokojnika
zadržati kraj sebe "zato da se ne bi ljutio i da bi ih štitio", a, s
druge strane,
nastoje izbjeći njegovu nazočnost. Obje proturječne želje živih javile su se
već u prapovijesno doba, "što potvrđuju grobovi pronađeni ispod pećinskih
obitavališta, s jedne, i nekropole, s druge strane".
Najstariji grobovi u našim krajevima potječu iz mlađega kamenoga doba, a
pripadaju starčevačkoj i impressokeramičkoj kulturi. Riječ je o
pojedinačnim kosturnim ukopima u sklopu naselja, što se održalo i
tijekom bakrenoga doba, ali se kao novost uvodi i obred spaljivanja i
organizacija groblja izvan naselja. Zanimljivo je da usporedno s obredom
spaljivanja nastaje i transgresija nekropola od naselja živih.
U ranoneolitičkim naseljima starčevačke kulture (južnopanonski prostori)
pokojnici su pokapani unutar naselja u jamama i zemunicama, a u
kulturama od kasnoga neolitika u izdvojenim nekropolama izvan
naseljenoga mjesta živih. Zemljoradničke (ratarske) zajednice ranoga
neolitika posebno su štovale Zemlju kao (Pra)roditeljicu, a smrt su smatrale
nastavkom života kojim se pokojnik vraća Majci Zemlji, položen na bok u
skvrčenom položaju spavača , ili možda i kao
fetus u ginekomorfnoj simbolici Majke Zemlje ,
upisujući se u embrionalnu regresiju do stanja prije rođenja.
(izvod iz knjige Narodna umjetnost, 2000, S. Marjanić, Vatra kao domovina smrti u Nodilovoj...)
Svejednako, običaj ukrašavanja i održavanja mjesta počivanja održava se već tisućljećima,
tek u moderna vremena ponekad zahtjevi suvremenog života ne ostavljaju prostora svima da
bi adekvatno učinili sve što žele za one koji više nisu ovdje.
Tu se pojavljuje nužda za ovakvim oblikom pomoći, kakav mi možemo pružiti.
Uvažavajući želje potrebitih obavljamo sve radnje kako bi učinili sjećanje dostojanstvenim.
Kao prvi slavenski grobovi u "drugoj polovini I milenijuma"
pojavljuju se mogile sa spaljenim pokojnicima (pepeo), "bilo na gomilicu
bez posude ili u maloj posudi" . Nodilo
vjeruje kako su i Srbi i Hrvati prihvatili zakapanje mrtvoga tijela tek nakon
selidbe iz prapostojbine, i pokrstivši se prvi od Slavena "bar po imenu" na
rimskoj zemlji prihvatili sahranjivanje u zemlju. Poput Nodila Niederle
smatra da su zakapanje Slaveni primili tek nakon
pokrštavanja; a kako nije odmah provedeno, nastalo je biritualno
arheološko doba; ali, također, vjeruje da je inhumacija u Slavena postojala
i prije kristijanizacije (primjerice, na Dnjepru, u Podunavlju i na Baltiku),
i to pod rimskim i avarskim, bizantskim i franačkim utjecajem najviše pod utjecajem zabrana u
kapitularu Karla Velikoga iz 785. godine , ali je
konačna i stvarna pobjeda kulta Zemlje (grob: utroba Majke Zemlje)
ostvarena kristijanizacijom.
Pobornici spaljivanja prihvaćaju vjerovanje o neprekidnom seljenju
duše, a pobornici sahranjivanja razvijaju ideju o uskrsnuću sahranjenih
tijela . "Lomača bijaše
kano jamstvo uskrsnuća". A za glagol krsnuti, uskrsnuti navodi se njegovo
prvotno značenje "zasijati se, pokazati se u plamenu" .
U usporedbi sa (staro)slavenskim vjerovanjem prema kojemu "što se brže
raščinjalo tijelo, to se prije na drugi svijet prestavljala duša", kršćanski je
nauk odabrao "neraspadnuto" tijelo kao znak relikvijske svetosti i
očekivanja uskrsnuća (naravno, raspadnuto-obnovljenoga u epiuranijskoj
duši) pročišćenoga tijela . Kao zajedničko izvorište
u običajima brige oko leša u Srba i Hrvata u Nodilovu sustavu religije
groba pojavljuje se arijska (indoeuropska) incineracija, i pritom se,
naravno, naročito ističe indijsko spaljivanje .
Načini sahranjivanja kao i izgled nadgrobnog obilježja ili spomenika određeni su
sepulkarnim (od lat. sepulcrum, grob) zakonitostima zajednice ljudi i predstavljaju
najintimniju karateristiku jedne kulture. Uglavnom su zasnovani na religijskim
shvaćanjima i poimanju samog čina smrti i zagrobnog života. Ostali faktori koji
ga određuju su mjesto na kome se živi, zemljopisni i klimatski uslovi, a također
su važne i ekonomske prilike i položaj u društvu.
Durkheim je zastupao stanovište da
je teško prebrodivu misao o nestanku potiskivala ideja o životu poslije smrti,
pa je pojam besmrtne duše nastao kao posljedica shvaćanja da je moguća
individualizacija tvari koja se poslije smrti prenosi u novorođeno tijelo.
Drevni ljudi nisu imali ideju o bogu, pa je verovanje u besmrtnost bilo
objašnjenje duhovnog kontinuiteta.
Sjećanje
Grobovi su mjesta koja omogućavaju sjećanje na one koji više nisu sa nama. Posjet groblju, i sjećanje na naše pretke dio je svih tradicija svijeta. Svi žele takva mjesta lijepo uređena i održavana. Ponekad, ljudi stanuju u blizini i raspolažu znatnom količinom vremena, te pristupaju takvom činu samoinicijativno u vremenu koje sami odaberu. U nekom slučaju, to nije tako, i ljudi su naprosto nemoćni obaviti sve što bi
htjeli. To je trenutak u kojem čovjek treba pomoć, i tu nastupamo mi sa voljom, koji ćemo učiniti sve što vi naprosto ne možete.
Mogućnost
Na žalost, ponekad su ljudi, iz raznoraznih razloga, u nemogućnosti obilježiti svoja sjećanja onako kako bi željeli. Neizvodivo je, dakako, prepustiti takav čin nekome drugom. Pa ipak, u nedostatku poptunijeg rješenja moguće se prikloniti ovakvom polovičnom rješenju, i prepustiti nužno uređenje grobnog mjesta onima koji su takvom nečem posvećeni. Premda nismo u moći obaviti čin sjećanja, možemo dostojno
ukrasiti dom sjećanja. Iskoristite, stoga, ukazanu prigodu i upotrijebite naše umijeće.
